\ÇàxÜä}â
H. [ejh Halil - Hulusi Nakšibendi
Na hizmetu Uzvi{enoj vjeri
Rijetke su prilike kada {ejhovi govore o sebi, ali zato
kada zapo~nu, nemojmo
ih ni prekidati. Presko~imo jednom novinarske kli{ee i pretvorimo ovaj intervju u kazivanje o jednom odrastanju, sazrijevanju, jednoj tekiji, ramazanima u miru i ratu.
Pustimo na{a srca da naslu}uju, a o~i da ~itaju.
e
o|en sam 23. 12.
1953. godine u Donjoj Bitunji kod Stoca, i najstariji sam sin
oca Salke i majke Zulejhe (ro|eno Vele). Bilo nas je petoro bra}e, a sestre nismo imali. Meni dado{e ime Halil, po
rahmetli dedi Halilu. Drugi brat je Mirsad, tre}i Zijad, ~etvrti [emsuddin koji
kao dijete preseli, a peti brat je Mustafa,
najmla|i sin roditelja mojih.
Porodica Brzina je stara Hercegova~ka
porodica, ali po kazivanju na{ih starihuvijek bila „Velika ku}a“, a jedna (jedna
porodica sa mnogo ku}ne ~eljadi) sve
do dolaska Austro–Ugarske monarhije.
Hifzija Hasandedi} bilje`i da je 1791.
godine na Had`u bio Ramadan Brzina,
ba{ kada i Had`i Alijaga Boj~i}, a Boj~i}i su daid`e mog rahmetli oca.
Boj~i}i, buntovna i ratni~ka porodica
uvijek pod bajrakom, dava{e ratnike
bajraktare, {ehide, gazije. Ovu porodicu
narod opjeva u pjesmi:
„Oj Boj~i}u boji{ li se koga,
bojim Boga i vi{e nikoga.“
Ali svijetu se to valjda nedovoljno u~i-
4
^xÄtÅâËÄ [IFA’
nilo, pa ovako prigodne stihove prepjeva u sljede}e:
„Oj Boj~i}u boji{ li se koga,
Boga malo, a Cara nimalo,
a vezira ko |ogata moga.“
Moj dedo Halil, kao i bra}a mu Mujo i
Alija, bijahu pobo`ni dobri bo{njani,
kao i ostali ~lanovi tri porodice Brzina,
svi b’jahu od tri brata: Saliha, Hasana i
Osmana, dok ostali ~lanovi ove velike
porodice odseli{e za Tursku u Karamursel, selo Hajrije, u vrijeme vladavine
Franje Josipa.
Djetinjstvo sam proveo u Stocu – gradu
na Bregavi, Gradu svjetlosti, sunca, ~iste i bistre Bregave, gradu }uprija (ka`u
da ih je u samom gradu 17 na rijeci Bregavi), gradu ~istote, ali i gradu znakova
vremena i svjedoka kultura i civilizacija, trajanja i pam}enja.
Zavr{io sam srednju {kolu u rodnom
mjestu. Osnovama vjere podu~ila me
moja nena Melka, r.a; izuzetno u~evna i
inteligentna `ena. Mekteb i dodatno
vjersko obrazovanje dugujem Had`i Ali
ef. D`okli, r.a; dugogodi{njem Stola~kom imamu i na{em kom{iji, ku}nom
prijatelju mog rahmetli oca, kao i glavnom Stola~kom imamu, tada vjersko–
prosvjetnom referentu Had`i Ali ef. Jugi, koji je mimo redovne nastave koristio svaki tren da mi pomogne u pro{irivanju znanja o uzvi{enoj vjeri Dini–
Islamu! Koristim i ovu priliku kao
{to to redovno ~inim da zamolim Uzvi{enog Allaha d`. {.
da im podari Firdevsi –
d`ennet i najljep{e nagrade.
Odmah u djetinjstvu,
iako je vladaju}a ideologija potiskivala sve
{to je vjersko, nacionalno i slobodoumno, ja sam osjetio `ar vjere i taj – neodoljivi zov vjerskog zanosa ponio me je
kroz `ivot. Redovno sam obavljao sve
vjerske du`nosti, pa sam u osnovnoj
{koli po`elio upisati medresu. Kad sam
zavr{io sedmi razred osnovne {kole zamolio sam mog rahmetli babu da me
upi{e u medresu, ali on je to energi~no
odbio. Za{to?! Nikad nisam saznao.
Svaka moja no} u osmom razredu pro{la
bi u suzama i nedosanjanim `eljama za
medresom. S obzirom na nepokolebljiv
stav mog oca, r.a., da me ne upi{e u medresu, ja sam dobio Allahovom voljom