ko je i onaj ko je stvoren po Njegovoj slici na ni`em stepenu od
Onoga Ko ga je stvorio po Svojoj
slici…’ ’Zato ljubav Muhammeda, (s.a.v.a.), prema `enama dolazi od toga {to mu ih je Bog omilio, jer Bog ’je svemu onom {to je
stvorio dao ono {to mu je potrebno’, (Kur’an, 20:51), a to je
upravo ono {to mu i pripada. On
svemu daje ono {to zaslu`uje
Svojim Imenom, odnosno Svojom Biti.’
’On (Muhammed, s.a.v.a.) daje
`enama prednost zato {to su one
trpna podloga. Tako i priroda dolazi po obliku prije onoga ko od
nje postaje. Priroda uistinu nije
ni{ta drugo nego milostivi dah u
kome se rascvjetavaju oblici svijeta…’
Biografska djela koja se bave `ivotopisima muslimanskih velikana, poput Abu Nu’aymovog, Hilyat alawliya, Fariduddina At tarovog, Tadhkirat al-awliya, Ibn al-Jawzijevog, Sifat as-safwa, Jamijevog, Nafahat al-uns, i Ibn Khallikanovog, Wafayat al-a’yan, prepuna su `ena-sufija, njihovih dobrih djela, i njihovih kerameta. Budu}i da je `ena-sufija toliko mnogo da bi se o njima mogli napisati cijeli tomovi knjiga, ovdje }emo pomenuti samo neke od njihovih iskaza po kojima su upam}ene.
’Znanje (’ilm) `ivot je ~ovje~anstva, duhovna praksa (’amal) njegovo prevozno sredstvo, intelekt
(’aql) je njegov ukras, a spoznaja (ma’rifa) njegovo prosvjetljenje i dubinski uvid. (Umm Ahmad
bint A’isha; pedeset godina nije izi{la iz svoje ku}e i bila poznata po svojoj duhovnoj dered`i).
’Kada je Abu al-Hasan al-Maliki do{ao u Damask, po~eo
je sa svojim predavanjima
u ’Umejadskoj d`amiji i
govorio je zaista dobro i
lijepo. Fatima, koja je
prisustvovala njegovim
predavanjima, jednom
mu re~e, ’O Abu al-Hasane! Govori{ veoma
umno i u~eno, i usavr{io si svoje umije}e
govorenja. Da li si jednako usavr{io i umije}e }utanja? Abu al-Hasan je toga trena za{utio i poslije vi{e nikada nije govorio.’
’a Ghufayru al-Abidu, ka`u da je
plakala dok nije oslijepila. Jednom
je neki ~ovjek upitao, da li joj te{ko pada
njeno sljepilo, na {to je ona odgovorila, ’Biti zaklonjen od Boga mnogo je gore! A sljepilo srca
za razumjevanje Bo`ijih nakana i razloga Njego-
vih zapovjedi, je najgore.’
’Uzmi {e}er Bo`ijeg dara, {krob ~istote, vodu
umjerenos ti, puter samo-svjesnos ti, {afran
obe{te}enja, te ih prosij kroz sito straha i nade.
Potom pod trono`ac tuge, oka~i posudu
`alosti, poklopi je poklopcem promi{ljanja, pod njom potpali vatru
uzdaha, i raspiri vatru dodirom povjetarca no}obdije.
Kad okusi{ i zalogaj toga,
postat }e{ jedan od mudraca, oslobo|en svih
ispraznih zamisli. To }e
te pribli`iti ljudskim
srcima, bit }e{ za{ti}en od zla ’onih koji
pu{u’, a hurije }e te
~ekati na d`ennetskim
kapijama s vr~evima
punim nebeskog vina.’
(Dhakkara)
’Onaj koji pokazuje svoje
prezir prema Bo`ijim robovima, pokazuje znake svoga
neznanja Gospodara. Jer onaj
koji voli Zanatliju, veli~a i djelo Njegovih ruku.’ (’A’isha, k}erka Abu ’Uthmana al-Hirija iz Ni{apura)
Jesen, 1426./2005.
13