baić, 5
ika Kara
N
,
e
ž
ri
nić
m
a Katale
Nono i
Davork
:
a
c
ri
Mento
80
agreb
učko, Z
OŠ L
. razred
S DIDON NA MORU
Najmilije mi je godišnje doba lito. Volin ga iz više razloga – nema škole,
iman više slobodnog vrimena, teplo more mi je dnevni boravak.
Najviše volin bit s didon u Dalmaciji. Ujutro se on i ja malo ranije usta-
nemo, u tišini marendamo i spremimo se na more, za didovu barku. U
kući je svi tako zovemo, a dida je zove moj kaić. Barka je mala, drvena,
na vesla, bile boje, a rub joj je svitloplavi.
Uz bevandu i marendicu, obavezno uzmemo ješku za mrkače i obot-
nice. To je obično ručni rad moga dida. On uzme neku moju staru,
odbačenu igračku u boji koja je malo teža i na nju stavi udicu. Tako
opremljeni, spustimo se na more. Misto moga dida je malo, tako da
se svi poznaju. Kada prolazimo, samo se čuje: ,,Ej, Ante.“ ,,Evala, ovo je
moja unuka“, odgovara dida. ,,A ča je narasla, lipa mala“, nastavlja ovaj.
Ali ako ga neko slučajno pita: ,,Di ćeš, Ante?“, tada se moj dida namusi
i kaže: ,,A više nigdi!“ Nikako ne voli kada ide na more da ga neko za-
ustavi i pita di ide. On misli da onda neće ništa ulovit. Ujutro volin biti
na moru jer je mirno i bistro. More je prozirno, a za lipoga dana vidi se
do najudaljenijeg škoja, čuju se crvčci, udarci vesla po moru, škripa
kaića i konopa s kojin su vezana vesla. Oma uz kruge su tri mala škojića
koja su jako blizu pa se tamo more doći i plivajući. Na škojiću se moru
doživit sve čari lita. Miriše na more, sol, kadulju, bor.
Često se pripustin toj tišini. Sidin na kamenu s nogama u moru i slušan
valove koji prolaze kroz škrape, udaraju o obalu i ponovo se vraćaju. U
tom trenu mi se čini da je vrime stalo.
Debora Iskra, 7. a OŠ Srdoči, Rijeka
1. mjesto (predmetna nastava)
Mentorica: Antonija Šverko
Moja non
a, Lucija
Skitarelić
nost u Rij
, 2. razred
eci, mento
, Škola za
rica: Lau
primijenje
ra Herceg
nu umjet-
Odani supružnici
Životni jubilej
mr. sc. Smilje Grimani
Dugogodišnja prijateljica naše Škole mr.
sc. Smilja Celigoj - Grimani nedavno je
proslavila svoj životni jubilej uz odanog
supruga Davora s kojim više od pola stoljeća
dijeli zavjet vjernosti. Na blagdan Gospe
od Karmela, na intimnoj rođendanskoj
svečanosti, radost tog trenutka podijelila
sam sa Smiljinom obitelji.
Iz profesionalne suradnje, koja je (kao i
naše Kapljice) započela u 1983./84. školskoj
godini, razvilo se prijateljstvo koje traje skoro
četiri desetljeća na obostrano zadovoljstvo.
U toj ugodnoj slojevitoj komunikaciji
rodila se ideja da krenemo s javnim
predstavljanjem literarnih radova učenika
naše Škole pisanih na čakavici.
Naime, kada sam u ljeto davne 1991. godine
postala ravnateljica OŠ Bijaći (tada OŠ „Ante
Beretin“) bilo je puno više učenika koji su
čakavski govorili i pisali pa nam se činilo
zanimljivim njihovo stvaralaštvo predstaviti
zaljubljenicima u čakavsku ‘rič’.
I tako su naše ČAkavske večeri počele
spontano u travnju 1991. godine u kinu
Zlatna vrata u Splitu. Prateći naš rad
kolegica Smilja bila nam je prijateljski
kritičar. Radovala se i rasla zajedno s nama
u nastojanjima da budemo što bolji i da ne
odustanemo u naporima da našu čakavicu
prepustimo zaboravu.
Želimo joj još puno rođendana u miru,
zdravlju, ljubavi i, naravno, stvaralačkom
nemiru.
Jadranka Šošić