U Paiz son, doma
U Paiz son, doma
KOLAŽ LITERARNIH I LIKOVNIH RADOVA
Stari Grad na otoku Hvaru, oli po našu Paiz, misto je di su odresle moja nona i bižnona. Tuo je pri’ bi’ prastori Faros, a non je Paiz. Naši su stori vazeli ime grodu od taljonske riči paese, barž su pensali da smo jedino misto na svitu. Nison jo cili domoći, jer son se rodi u Zagreb i dugo tamo živi, ma mi je tote sad doma.
Daleka je starogrojska vala, baš kruto daleka i propju lipa. Sve okolo uz kroj je riva i viježene su puste brodice na obadvi bonde. Na dno vale ribari prodoju svoje noćne trude, vidi son ih skoro svaki don kad son tuda pasovo put skule. Iza peškarije, dovnih su don učinili Vuorbu, park ča dili desnu i livu bondu Paiza, a okolo konol sa par kamenih mostića. Ni Paiz obično misto. Nike su mu kuće po rivi propju ufino piturone u kolure, ma odovna, stotinama godišć. Svit koji ne poznaje Paiz, kad vidi letrate dila naše rive, penso da je to koji od taljonskih gradića.
Lip je bi pogled na misto iz skule u koju son hodi. Bila je na rivu, deboto škrok od mora. U somo jedon pogled kroz ponistru, vidi bi svitlo sunca na moru, brodice kako spidu viježene pod rivu, krove kućih i darvene zelene i sive škure. Nison moga falit di son. U Paiz son, doma.
Po putu iz skule doma, iša son po rivi ili po kolima. Da je riva oduvik bila duša grada, put kojin se dohodi i partije, govoridu imena kolih: Duolnja, Srinjo, Guornja. Duolnja je nojbliža rivi. Kuće kamene, sa velin mirima, darvenin debelin starinskin vrotima di se introje u dvore i konobe. Nojlipje su mi one ča imodu sulor. Sa kole ili sa dvora se kamenin skalima penje na sulore i introje u kuću, a u debeloj hladovini ispod su vrota od konobih. Prid vrota se stovjo tapnica. Pari mi se da je svima alavija ostala u pamet, jer je svakome u ditinjstvu niko viko: „ Star’ noge na tapnicu!“. Perguli na sulorima su posebna štorija. Niki darždu lozu da se njih penje, nikima somo hlod činidu, a niki su karcati cvića‘ misto gruožja’. Naše fameje po skalima stavijedu cviće u vele i mole pitore, da svi ča pasodu tuda, kroz cilu kolu udišu liporu i život. Na svakemu kantunu se može vidit da je puno stariji, nego non se pari. Samostan i kula crikve Sv. Petra govori od vrimenima kad se branilo od Turaka. Na crikvi sv. Roka vidi se starost, pa se afanoš da je i starija, jer su tu pri pustih stotin’ godišć bile terme. Dogodi se da propovjodu tleh u kolu pa ne kapiš ča su se svi skonsumali i zoč ne finijedu posol, a na pol metra ispod nošli mozaike store mijor godišć, barž i dvo mijora.
Uvik son put doma iša mimo Tvardoj, dvorac Petra Hektorovića. Ribnjak se ne može vidit ako vrota nisu otklopjena, ma priko mira iza njega se moglo pogledat lipi veliki vartaj. Isprid Tvardoja je slatina, ma jo još nikad nison u nju uspi upast. Barž bi se i jo tamo smoči, i to veće putih, da son se mlaji priseli u Paiz. Do doma son mora pasat kroz jurjevac, park fameje Bianchinni. U lito kamp, a zimi, ako si dobre sriće, može se i koze tamo vidit. Nojdroži dil Jurjevca mi je onin di i sad od subote i nedije igron košarku. Taman na pol puta od Jurjevca do Kuponja na Lanternu i u Duboku, kuća je di živin jo. Ni blizu centra mista, ma ni daleko, a sve puno arje, zelenila i mira. Do mora nizbardo je dvi minute. Kad duojdeš tamo, pari ti se da bi stinu moga hitit na Priko, drugu bondu Paiza, a kad bi se tamo uputi, vajalo bi hodit dobrih pol ure.
Lipota moga mista ni somo misto, nego i sve okolo njega: sitne vale u starogrojskoj vali na obadvi bonde, Glavica, Starač, Strone, Vorhi, poje po srid sridine otoka sve do Varbuoske i Jese. Sa svakega od tih mist’ se vidi Paiz. Sa svakega je drukčiji, ma uvik lip. Nison se rodi ovamo, parvi dil ditinjstva nison ni živi ovamo, ma son ga ovih godišć vidi i upozno toliko da son sigur’ kad rečen da ga poštijen i volin kako svuoj dom. Nison moga falit di son. U Paiz son, doma.
Marin Miljak Elektrotehnička škola Split, 2. a
Misto mog ditinjstva, Mia Sulovskya Vitezica, 5. razred, OŠ San Nicolo, Rijeka
KAPLJICE 2017. 49