literarni radovi...
Moj put zvjezdanom stazom
Jedne hladne zimske noæi sjedila sam na prozoru svoje sobe. Gledala sam nešto neobièno. Padao je snijeg, nebo je bilo puno zvijezdi koje su obasjavale ulice moga sela. Bilo je vrijeme božiænih praznika, baš taj dan bio je Badnjak. Toèno iznad moje kuæe kao da je poèeo neki zvjezdani put, vodio je duboko u šumu gdje je i završio.
Izašla sam van, krenula sam pogledom prema predivnoj zvjezdanoj stazi hodati do njezina kraja. Snijeg je poèeo padati u drugu stranu. Debele, bijele i guste pahuljice kao da su me gurale toèno prema smjeru zvjezdanog puta. Odjednom se dogodilo nešto jako èudno. Snijeg je opet promijenio svoj smjer, ali je ovaj put padao s tla prema nebu sve dok me guste, meke pahuljice nisu podigle na zvjezdanu stazu.
Nisam mogla vjerovati što mi se dogaða, stajala sam na zvijezdama. Odjednom se od nekuda stvorio neki mali èovjeèuljak. Bio je visine, pa otprilike do mog koljena, imao je malu zelenu kapicu s crvenim " coflekom ", crvene tajce, neke male neobiène cipelice. Imao je i okrugle oèi i crvene obrašèiæe. Podsjeæao me na vilenjake iz prièa, a nešto duboko u meni govorilo mi je da on to i jest. Obratio mi se kreštavim glasiæem. Rekao je samo ovo: " Poði za mnom ".
Sjeli smo na zvjezdanu stazu i kao po toboganu spustili se u duboku šumu. Malo me bilo strah. Tamo je bila njegova kuæica. Isprièao mi je svakakve prièe pa i one o svojim pustolovinama s Djedom Mrazom. Jeli smo božiæne medenjake i smijali se sve dok nisam zaspala. Juro poslije toga probudila sam se i bi je Božiæ. Mislila sam da sam sve sanjala dok na svom prozoru nisam pronašla kutijicu u kojoj je bio mali papiriæ na kojem je pisalo:" Zvjezdani put otkriva svašta pa i nove prijatelje èije ime nikad neæeš saznati! Sretan Božiæ od srca ti želi tvoj mali prijatelj!".
Kada me mama pozvala u kuhinju svi smo si èestitali Božiæ, a na stolu su bile novine na kojima je pisalo: U NOÆI ISÈEKIVANJA BOŽIÆA NA NEBU SU VIÐENE SAONICE. Kada sam pogledala sliku, vidjela sam da je u saonicama Djed Mraz i moj mali prijatelj èije ime nikad neæu saznati.
Valentina Trtanj, 7. razred
Priča o točki, pravopisnoj
Pravopisna točka je gledala kroz prozor i divila se prirodi, šumi i cvijeću dok su ju profesor i učenik u čudu gledali. Rekla je: „ Ah, kako je priroda lijepa. Mislim da je vrijeme da ja krenem na neko mjesto koje nije bilježnica ili knjiga. Idem u prirodu.“
Profesor i učenik su mislili da se nisu dovoljno naspavali pa im se pričinjavaju stvari pa su zato krenuli svaki svojim putem. Točka se spuštala niz školske stepenice i srela zarez. Plakao je.
Točka ga je tješila: „ Nemoj biti tužan. Reci mi, što se dogodilo?“ Zarez je odgovorio: „ Uskličnik me istjerao iz rečenice, rekao je da ja ne pripadam tamo, šmrc.“ Točka ga je još tješila: „ Takvi su neki rečenični znakovi, pogotovo uskličnik, znaš da stalno zapovijeda. Nećeš vjerovati, meni se danas dogodilo nešto slično. Jedan dječak me želio izbrisati, ali sam ja pobjegla i krenula u prirodu.“ Zarez se iznenadio. „ I da znaš, povest ću te sa sobom“, rekla je točka.
I krenuše točka i zarez u šetnju po travi. U međuvremenu su se zaljubili.
Jedna je djevojčica pisala zadaću na klupi u parku. Točka i zarez su se ušuljali u njenu bilježnicu i sretno živjeli dok ih djevojčica nije izbrisala.
Ana Gorjanec, 6. razred
PRVI LET MALE KAPLJICE
Mala kapljica zamolila je Veliku kapljicu da je nauči letjeti. Velika kapljica joj je pokazala kako se leti. Mala kapljica je probala, ali joj nije uspjelo. Bila je jako tužna. Njezini prijatelji Sunce i vjetar su je tješili i govorili da ne odustaje. Pokušavala je i pokušavala, ali nije uspijevala. Sljedeći dan je opet pokušala i uspjela. Bila je jako sretna i ponosna. S prijateljima se jako veselila, a oni su joj rekli da su znali da će uspjeti. Svaki dan je letjela i igrala se sa svojim prijateljima.
Barbara Harmicar 4. razred
32