prodaju u januaru, ako svoj život
merimo brojem kreditnih rata koje još
treba da otplatimo, shvatajući da ćemo
biti penzioneri kada se oslobodimo
ove obaveze, ako je „pretpubertet”
skorašnje otkriće koje današnje o-
smogodišnjake neprimetno uvodi
u svet odraslih, ako nas oglašivači
neprekidno podsećaju da požurimo sa
odrastanjem, postizanjem poslovnih
uspeha, ili napredovanjem u karijeri,
a sve zato da bismo ostali u „toku”,
onda je drugo lice tog globalnog
imperativa da se bezglavo i bez pre-
daha hrli ka budućnosti, zapravo
sadržano u sveprisutnoj atmosferi
nestrpljenja da se željeno dohvati što
pre.
Fenomen o kojem je reč prirodna je
posledica zahuktalog infekta potrošnje,
koji u produkovanju sveopšteg ne-
strpljenja, sa jedne, i nezajažljivosti
kao obavezujućeg komunikativnog
obrasca, sa druge strane, u sve gla-
snijem zahtevu epohe da se su-
stigne vreme, prikriva činjenicu da je
logika kapitala dominantna i jedina
operacionalna.
U tom potpuno ogoljenom hodu
kapitala, koji poput simboličkog
„cunamija” preti da potisne bilo
koju kategoriju vrednosti koja je
doskora davala smisao našim ži-
votima, individualnim akcijama i
odnosima sa drugima, razmenska
vrednost metastatički postaje vrhunski
organizator naše svakodnevice, i čita-
vog univerzuma naše doživljajnosti.
Time se pokazuje da se u fantazmu
„sustizanja neuhatljivog”, u tom oba-
vezujućem trendu „ubrzavanja” pri-
kriva neosetno strukturisanje naših
života oko gladi za trošenjem, u kojem
ćemo se, ne budemo li ovo shvatili i
blagovremeno povukli ručnu, i sami
pre vremena iscrpeti.
Jer, zapravo, ubrzavanje o kojem
je reč, lišavajući nas dokolice, te
kolevke kreativnosti bez koje ne bi
bilo ni kulture čije blagodati bez ra-
zmišljanja koristimo, zapravo nas
lišava mogućnosti da ma u čemu
stvarno, duboko i strastveno uživamo,
bez osećanja da gubimo vreme ili da
nešto drugo, „važnije”, „značajnije” ili
„unosnije” propuštamo. Ako je vizija
uspeha ono što nas motiviše da idemo
napred, moramo pronaći umereni
tempo, kako se jednog dana ne
bismo probudili i sa zaprepašćenjem
konstatovali da smo preobraženi kao
Kafkin Gregor Samsa.
Zato bi trebalo da usporimo. Jer
nestrpljenje nikada nije bilo saveznik
mudrih. Toga moramo biti svesni, ako
ne želimo da kroz sopstvene živote
prolećemo kao muve bez glave.
xxx