GM Business & lifestyle #117 GM 117 PDF | Page 12

kao pijan plota svoje tačke gledišta, bez i trunke želje da se pomere bar milimetar unazad, ni ne znajući da je dovoljno da pogledaju ispred sebe i vide da se nalaze na ivici provalije koja jedva čeka da ih proguta. Bez uzajamnog razumevanja Ljudi koji pišu softver nemaju želju da pogledaju izvan svog digitalnog dvorišta i shvate da infrastruktura na kojoj se taj isti softver nalazi nije ništa manje vredna ili jednostavnija za implementaciju od programa koji naprave, dok ljudi koji se bave infrastrukturom nisu radi da shvate da se u hiljadama linija koda nalazi utrošeno isto toliko sati mukotrpnog ljudskog rada iz kojeg stoji ogromno znanje, trud i zalaganje. Ljudi iz prodaje nisu svesni da je potrebno mnogo godina odricanja, učenja, prakse da bi se steklo znanje koje omogućava da se neko rešenje napravi da radi brzo, tačno i pouzdano i da nije moguće za 10 minuta pretraživanja na Googleu postati ekspert za neku oblast. Sa druge strane, ljudi u “tehnici“ nisu xxx svesni koliko je oduvek, a i danas, posebno teško prodati rešenje, proizvod ili uslugu kupcu u našem okruženju koje je izuzetno malo, a konkurencija sa uticajem globalizacije nikada veća. Ima li smisla besomučno insistirati u želji da ljudi svoje dragocene podatke, bilo lične ili korporativne, svoju digitalno zapisanu reč, drže negde daleko i prepuste ih čuvanju drugih, posebno kada znamo da je jedino što pokreće današnji svet uglavnom samo profit? Da li je ultimativna istina da je cloud jedino moguće i univerzalno rešenje za sve probleme IT sveta, ili je sa druge strane sve potrebno držati na jednom mestu kod sebe u ormanu i grčevito ga čuvati po cenu života? Srednji put Da li je moguće da smo došli u situaciju da je naše “duhovno oko“ postao ekran mobilnog telefona, LCD ekran našeg računara ili televizora koji se nalazi na zidu naše sobe? Da li su informacije koje dobijamo istinite, ili se formiraju u cilju stvaranja lažne, sada možemo reći, digitalno uslovljene slike sveta oko nas? Više nego ikada deluje da smo okrenuti krajnosti i želji da svet, kako realan, tako i digitalan sagledamo kao crno-belu fotografiju bez trunke emocije i pravih boja u njoj. Svako svoju fotografiju prodaje kao jedini mogući spas i put ka beskrajnoj sreći. Nažalost, duboko sam uveren, sve dotle dok ljudi iskreno ne shvate da svaki par polariteta predstavlja dva lica jednog te istog novčića i da samo njihovom naturalizacijom možemo zaista rešiti mističnu zagonetku koja nas prati od postanka, vrtećemo se u krugu iz kojeg nema izlaska. Strah od prihvatanja, prihvatanja da je do cilja moguće doći različitim putevima nas sputava i ograničava. Sve napisano je naravno relativna stvar i zavisi od tačke posmatranja i spremnosti samog posmatrača koji može da gleda dole u mrak ili gore u svetlo, lutajući beskrajno ili da shvati da je slobodan da se uzdigne i pogleda napred i prati svoj put hodajući putem sredine. Nema univerzalnog rešenja, svaka tehnologija, svaki način pristupa problemu je samo jedan deo u mo- zaiku naše digitalno transformisane realnosti.