kao pijan plota svoje tačke gledišta,
bez i trunke želje da se pomere bar
milimetar unazad, ni ne znajući da je
dovoljno da pogledaju ispred sebe
i vide da se nalaze na ivici provalije
koja jedva čeka da ih proguta.
Bez uzajamnog
razumevanja
Ljudi koji pišu softver nemaju želju
da pogledaju izvan svog digitalnog
dvorišta i shvate da infrastruktura
na kojoj se taj isti softver nalazi nije
ništa manje vredna ili jednostavnija
za implementaciju od programa
koji naprave, dok ljudi koji se bave
infrastrukturom nisu radi da shvate
da se u hiljadama linija koda nalazi
utrošeno isto toliko sati mukotrpnog
ljudskog rada iz kojeg stoji ogromno
znanje, trud i zalaganje.
Ljudi iz prodaje nisu svesni da je
potrebno mnogo godina odricanja,
učenja, prakse da bi se steklo
znanje koje omogućava da se neko
rešenje napravi da radi brzo, tačno
i pouzdano i da nije moguće za 10
minuta pretraživanja na Googleu
postati ekspert za neku oblast. Sa
druge strane, ljudi u “tehnici“ nisu
xxx
svesni koliko je oduvek, a i danas,
posebno teško prodati rešenje,
proizvod ili uslugu kupcu u našem
okruženju koje je izuzetno malo, a
konkurencija sa uticajem globalizacije
nikada veća.
Ima li smisla besomučno insistirati u
želji da ljudi svoje dragocene podatke,
bilo lične ili korporativne, svoju
digitalno zapisanu reč, drže negde
daleko i prepuste ih čuvanju drugih,
posebno kada znamo da je jedino što
pokreće današnji svet uglavnom samo
profit? Da li je ultimativna istina da
je cloud jedino moguće i univerzalno
rešenje za sve probleme IT sveta, ili je
sa druge strane sve potrebno držati
na jednom mestu kod sebe u ormanu
i grčevito ga čuvati po cenu života?
Srednji put
Da li je moguće da smo došli u
situaciju da je naše “duhovno oko“
postao ekran mobilnog telefona, LCD
ekran našeg računara ili televizora koji
se nalazi na zidu naše sobe? Da li su
informacije koje dobijamo istinite, ili
se formiraju u cilju stvaranja lažne,
sada možemo reći, digitalno uslovljene
slike sveta oko nas? Više nego ikada
deluje da smo okrenuti krajnosti i želji
da svet, kako realan, tako i digitalan
sagledamo kao crno-belu fotografiju
bez trunke emocije i pravih boja u
njoj. Svako svoju fotografiju prodaje
kao jedini mogući spas i put ka
beskrajnoj sreći.
Nažalost, duboko sam uveren, sve
dotle dok ljudi iskreno ne shvate da
svaki par polariteta predstavlja dva
lica jednog te istog novčića i da samo
njihovom naturalizacijom možemo
zaista rešiti mističnu zagonetku koja
nas prati od postanka, vrtećemo se u
krugu iz kojeg nema izlaska. Strah od
prihvatanja, prihvatanja da je do cilja
moguće doći različitim putevima nas
sputava i ograničava.
Sve napisano je naravno relativna
stvar i zavisi od tačke posmatranja i
spremnosti samog posmatrača koji
može da gleda dole u mrak ili gore
u svetlo, lutajući beskrajno ili da
shvati da je slobodan da se uzdigne
i pogleda napred i prati svoj put
hodajući putem sredine.
Nema univerzalnog rešenja, svaka
tehnologija, svaki način pristupa
problemu je samo jedan deo u mo-
zaiku naše digitalno transformisane
realnosti.