veka, da „mudri čekaju pred pragom
moćnih, a nikako obrnuto”. To ne samo
da govori u prilog tezi da je Platonovo
fantaziranje o mudracu-filozofu na
čelu države oduvek prihvatano sa
dozom podsmešljivosti koja prati
svaku utopiju, već i da je koncept
moći, odnosno „uticaja” kako se kod
nas shvata, suštinski i strukturalno vrlo
daleko od ideje ugleda, koji se stiče
polako i postupno, temeljeći se na
autoritetu znanja, veštine ili vrline.
A upravo su pomenute kategorije,
ono što se ni u jednom smislu ne
dovodi u vezu sa savremenim (i
domaćim) poimanjem moći. Da nije
tako, na listi uticajnih ljudi, osim
poznatih, popularnih, bogatih, medijski
prisutnih i onih koji raspolažu različitim
vladavinskim instrumentima, našli bi se
i ugledni, oni koji imaju šta da kažu i
koje bi svakako imao ko da čuje. Da
nije tako svedoči i činjenica da na
toj listi nema profesora Univerziteta,
književnika ili uopšte umetnika.
Umesto svake ideje o viziji jedne
političke ili kulturne opcije, umesto
neke univerzalne vrednosti koja bi
trebalo da je u njenom središtu, u
samoj strukturi ovako shvaćene moći
sadržana je slika političkog društva u
tranziciji, koje nesposobno da zaigra
na trajnost ugleda biva fascinirano
idejom prolazne i očito krhke, političke
moći.
Ono što, međutim, mimo svake
fascinacije krhkim fantazmom bo-
gatstva ili novca, predstavlja prirodni,
spontani i logični organizacioni princip
svakog socijuma, ma kako bio mali
ili veliki, od porodice do korporacije,
jeste ugled, ta jednostavna reč, koja
je u okviru komunikativnog modela,
obeleženog vidljivim i merljivim
pokazateljima moći, izgubila gotovo
svaku upotrebnu vrednost.
A ugled upućuje na kategoriju uzora,
na nešto što predstavlja model koji
treba slediti. Ovaj pojam, međutim,
u značenju latinskog reputatio pret-
postavlja suštinsku razliku između
jednostavnih, a danas potpuno amal-
gamiranih kategorija, imati i biti.
Uglednik je, shodno ovom razlikovanju,
ne nužno čovek koji otelovljuje bilo
koji oblik stvarne ili formalne moći, već
čovek koji je shodno svojoj izvrsnosti
u promišljanju, delanju ili komunikaciji
zaslužio poštovanje u očima drugih.
Oni koji ne samo što poznaju ovu
razliku, već i delaju u skladu sa njom,
ma u kojoj profesiji bili, i ma na kojoj
društvenoj poziciji, znaju da su dobar
glas, lični i profesionalni integritet,
lično ispunjenje, kao i pozitivna „aura”
kojom mobilišu svoje okruženje, vre-
dniji i trajniji od svake titule i svakog
pojma uspeha, relativnog i krhkog u
odnosu na prave vrednosti.