Potreba da se izazove divljenje i
oduševljenje okruženja je prevelika.
Mnogi u toj potrebi izgube sebe i svoje
ideje. Jedina stvar veća od pomenute
potrebe je strah od neodobravanja i negodovanja, ili, još gore, ravnodušnosti.
Zato se odlazi iz krajnosti u krajnosti,
iz kiča u prazninu, iz zbunjenosti u besmisao. Poruka ostaje u drugom planu,
noseći sa sobom pozitivne ili negativne stavove. Lična promocija je bitna,
privući poglede, biti u centru zbivanja
i tema razgovora. Svrha umetnosti nije
korist, niti ostvarivanje bilo kakve vrste
profita.
Kakva je javnost koju umetnici u
pokušaju žele da pridobiju? Neupućena i
neproduhovljena kao i oni sami. Pomerenih parametara za vrednovanje, ali
svesna da treba da ceni „umetnost“ koja
joj je servirana, divi se onome što ne razume i o čemu uopšte i ne razmišlja.
Kič, neproduhovljenost i neukus vrište
sa svih strana. Ali nasuprot toj galami i
vriscima, tu je tišina koju stvaraju talenti
i istančani ukusi. Obrazovani i slobodni umetnici izražavaju svoje impresije
i osećanja, poznaju slikarske tehnike,
boje, vladaju perspektivom i stvaraju
tiho, bez rezervnih potrebi, osim one
osnovne, potrebe za umetnošću.
U toj tišini su i oni koji suštinski razumeju umetnost, u stanju su da se povežu sa
delom, tumače ga na svoj način ali uvide
poruku koju delo šalje. Upoznala sam
malo takvih ljudi i uvidela nešto što je
svima zajedničko- mnogo znaju, a malo
govore.
Svoja znanja čuvaju u tišini, ali su uvek
spremni da ih, gotovo nečujno, podele
sa onima koji su voljni da uče ili jed
nostavno čuju tudje, različito mišljenje.
Povezati se sa umetničkim delom je divna sposobnost. Proviriti u svet koji je
umetnik stvorio i u svet koji je u njemu
samom.
Umetnost, pre svega, služi samom
stvaraocu da pomoću nje sredi svoje
misli, usmeri emocije i prokaže strasti.
S toga, delo ne mora da razume svako,
jer je ono odlika individualnog i ličnog.
Umetnost je iracionalna, haotična,
često ide protiv pravila i zatim je sasvim
u redu ne razumeti je.
Nerazumevanje dela često povlači dublja i izdašnija razmišljanja, kreativnost
i smestanje dela u individualne okvire
i stavove. Umetnost kao najprirodniju
reakciju posmatrača iziskuje i brojne
razmene misljenja i sukobe argumenata. Dakle, svrha umetnosti ne mora uvek
biti precizna i jasna, ali svakako treba
da izazove emociju i natera posmatrača
da razmisli, u sopstvenoj tišini.
Američki pisac Dzon Apdajk je govorio da umetnost nudi prostor u
kome duh može da diše. Momo Kapor je izjavio: ,, Srećom, umetnost
se začinje i daleko od lepote. Ona je
žudnja za stvaranjem harmonije u
haotičnom svetu u kome nam svakodnevno preti prosečnost i ružnoća.“
Po Pablu Pikasu, svrha umetnosti je da spere prašinu svakodnevice. Takodje smatra da znamo da
umetnost nije istina. Umetnost je laž
koja nam omogućava da spoznamo
istinu. Dočarao je svest o umetnosti,
njenu svrhu i poziciju u društvu u kojem stvara, rekavši:
Exart magazin • 47