KAD POMISLIM NA VREME
Tu ne cede malis, sed contra audentior ito.
Vergilije
Redosled događaja u ovozemaljskom životu ne zavise od nas.
Možda, malo, ali se postavlja pitanje kako ćemo ih duhovno
i fizički podneti. Na moju žalost, od borca i radnika, junaka
i zaštitnika porodice, pretvorio sam se u čoveka koji je patio
za duhom i osuđivao sebe, za nešto što nije shvatao.
Mislio sam da ću biti trajno nesrećan, dok mi duša beše
zatrovana zaboravom. Odricao sam se od Boga, bežeći od
života. Svejedno mi je bilo da li živim ili tiho umirem. Mislio
sam da letim, a u stvari padah, a duša mi beše na ispitu vere
u Boga. Pao sam nisko, dotaknuvši razočaranje u sve živo i
nevidljivo. Oterao sam poslednjeg prijatelja svoga. Neiskren,
lažan je bio! Tada otpoče sve! Za Božić mi je pozlilo, bio
sam sam…
Veru u život mi vrati jedan mali detalj. Pogledah u telefon i
upitah se: „Koga mogu da pozovem da mi pomogne?“ Nikog,
nikog od prijatelja nemam, svi ostaše izgubljeni u ... iluziji
života ... Nikog od rodbine, jer se rastasmo voljom Boga!
Shvatio sam tada mnogo toga! Moja unutrašnja borba poče
tada - uhvatio sam se sa nepoznatim silama mraka, shvatih,
ne smem se predati nikada!
Pokušah tada vratiti prijatelje, izvinjavajući se. Svi to shvatiše
kao svoju pobedu, naslađivahu se mojom životnom boli.
Razumeo sam, oni ne znaju za moje boli i stradanja. Od
najboljeg prijatelja (tako sam mislio) dobih poruku ružnu,
postah svestan svih mojih i njegovih shvatanja. Mržnja koju
sam izazvo je duboka i strašna. Kakve rane zadadoh da neko
može tako da mrzi?
Od tada, živim punim plućima, jer me ta reč natera da se
borim, da borbom napravim i održim novi život. Sretoh nove
prijatelje i iznenadih se. Bog mi podari da se družim sa divnim
i prostodušnim ljudima. Moja radost i sreća još uvek me drže
u nadanju od novih ljudskih stremljenja, ljubavi i ideja.
Moja porodica je moja svetinja ...
5