BELLA
Bella, Bella, vikali su Talijani za njom,
Ona, ponosna i vedra, ide mirno za mnom.
Nisam u prilici da se bijem u Milanskoj ulici,
zato ćutim, trpim i škripim zubima u vilici.
Nije mi pravo, ali mi je stalo,
nema tako lepih žena, ali se baš meni dalo.
Cenio sam što je čista, duha bistra i mila,
nasmejana, temparamenta, dobra i čila.
Farmerke uske i kratke, čvrste duge noge,
na licu joj osmeh i dve, tri simpatične pege.
Ruke sa tankim prstima i zlatnim prstenom,
Lepe, izvajane, čvrste grudi, koje stalno nudi.
Kupio sam ga u Mostaru, u velikom dućanu,
kod Staroga mosta, jer tamo uz prsten na dlanu,
daju ti sreću u jednom danu, da te usreće po planu,
i zažele, da vaša ljubav cveta u svakom danu.
Moja Bella je ljubila moja kolena i moj vrat,
ali čudno, ništa nikad nije tražila za uzvrat.
Boli me duša, ja hoću baš sve da joj dam,
ali ne mogu do kraja da joj se predam.
Stalno me obuzima strast, telo mi drhti,
noge klecaju, sve mi se u glavi noću pomuti.
Borim se, borim, strašno se bojim da ti ne odolim,
jer tvojih devet godina manje, teraju me da te ostavim.
Ta reka zelena što teče ispod našeg mosta,
zelena kao tvoje oči, kad plaču jer kažem dosta.
Moram otići, draga, moram otići što dalje od tebe,
suviše si mlada i nevina, Bella, zato mrzim sebe.
36