LUTANJA
Krenuh na put ka životu, noću,
i ponesoh samo svoju samoću.
Dve male slike, moje mile dece,
zaputih se mestu gde zalazi Sunce.
Ikonu, umesto na zid, u džep stavih,
jer prazna sva četri zida u kući ostavih.
Sliku moga sina pod uzglavlje gurnuh,
srcu mi je sve daleko, i tada preminuh.
Srce mi je slomljeno na sto parčića,
cepa mi se koža, ko udarcem biča.
Krv vri i u glavu mi teško udara,
zamuti mi pogled od tih silnih bura.
Šta da radim sam, u ovoj hladnoj noći,
kada bežim, nem, svega se plašeći.
Posle divnog i kravavog sunčevog zalaska,
Misao mi dođe, duši draga, srcu, bliska.
Ljubim Vas, jer Vi ste moje oči,
ne mogu bez Vas, teške su mi noći.
Srce krvari, život mi je preko puta,
s druge strane reke, koja je skroz mutna.
Htedoh početi ponovo, ispočetka,
al mi život ne da, ne može da čeka.
Stadoh i okrenuh se samo, greška,
decu nisam hteo ostaviti, bol je teška.
Vrisnuh do neba, planina se tresla,
u stomaku osetih bol, misao mi zgasla.
Tražio sam samo ženu da me voli,
a dobih samo strašne krvave boli.
11