“ Sami, Anđo, molim te”, pobunih se.“ Pa skoro smo vršnjakinje. Mogle bi se malo i družiti.”
Kasnije sam saznala da nismo skoro vršnjakinje, nego da smo isto, 2027. godište, s tim što je Anđa bila nekoliko meseci starija.“ Vrlo rado. Sedi, Sami, čaj stiže odmah.” Nenad je izvukao jednu stolicu i čekao da sednem na nju. Ja sedoh, a Nenad obiđe sto i sede naspram mene.“ Prijatno, služi se”, reče Nenad. Pogledah po stolu, pa se odlučih za dva režnja pečene slanine, jedno poširano jaje i malo belog sira. Zatim zahvatih dve kašike salate od paradajza na listovima zelene salate i prebacih sebi u tanjir.“ A gde su Deda i Nena?”, upitah.“ Oni će malo kasnije”, reče Nenad.“ Stari u ovo vreme piše. On završava svoj radni dan kad drugima tek počinje.”
“ Pa u koliko on ustaje?”, upitah setivši se da sam ga videla kako se vraća iz šetnje.
“ To moraš njega da pitaš, meni izgleda kao da je uvek budan. On kaže da je odraslom čoveku dovoljno pet do šest sati spavanja i da on brzo spava. Prema njegovim rečima, ustaje sa pticama, u praskozorje, a to znači, u ovo doba godine, u četiri sata. Kaže da je to u skladu s ritmom prirode, ali se ne drži tog ritma kad treba otići na spavanje. Koliko znam, ptice odlaze na počinak sa zalaskom sunca.”
“ Ima i noćnih ptica, sine”, reče Deda ulazeći zajedno sa Nevenom.
57