"A sada možemo preći na pokazne borbe. Vuče,
izaberi sebi protivnika."
Vuku je već bio zapeo za oko vitez koji je sinoć na
zabavi bio sa njegovom nećakom Oliverom.
'On je seljačić, nije taj imao gde naučiti da se bori',
mislio je.'Treba ga postaviti na njegovo mesto pa da se
okane kneževskih kćeri. Momak deluje da je snažan i
okretan, ali je mlad i neiskusan. Pokazaću mu ja gde
mu je mesto.'
"Evo, Miloš Kobilić", reče. "Sa njim želim da se
ogledam."
"Vuče, nije pošteno", reče Damjan, "momak je
mlad i neiskusan; nije ti dostojan protivnik."
"Dokazaću da jesam", povika Miloš i istupi napred.
Vukovo lice sinu od zadovoljstva što se momak
ponaša tačno onako kako je on očekivao.
"Miloše, sačekaj", pokuša Damjan da ga urazumi.
"U redu", reče Vuk. "Ti izaberi oružje. Neka to
bude ono sa čim se osećaš najsigurnije."
"Dobro se osećam sa svakim", reče Miloš. "Ali
mislim da bi tebi najviše odgovarala motka; da ti malo
ispravim grbava leđa."
Vuk nije bio nimalo grbav, nije čak bio ni povijen,
ali je Miloš hteo da ga razbesni, u čemu je i uspeo.
"Ha, ha, ha", nasmeja se Vuk. "Čobaninu je motka
oružje. U redu, prihvatam."
Miloš nije nameravao da to bude njegov izbor, ali
ako plemeniti Vuk prihvata, što da ne.
"Hoćemo li sami da uberemo ili da to učini neko za
nas?", upita Vuk.
87