se nećkaš."
"Dobro", složi se Miloš nevoljno, trudeći se da
izgleda kao da se raduje. Olivera jeste bila lepa, i
sviđala mu se, ali se njemu u glavi sve uzburkalo; i
Mira iz Drenovca, i Milosna, i Ravijojla, pa se čak i
Iskra tu umešala. Jednostavno, u ovom trenutku nije
tu bilo mesta i za princezicu Oliveru.
Miloš podiže putir i sasu ga sebi u ždrelo. Neka
ona sačeka još koju godinu, pa neka nađe sebi ravnog,
pomisli. Ipak, poslušao je bana, i, s vremena na vreme
bacao poglede prema čelu dvorane. Primeti, da tamo,
osim Lazara, sede još najmanje dva velikodostojnika.
Jedan mu se učini poznat i seti se da ga je već video u
Vilingoru, pre osam godina, kad su završili učilište.
"Je li ono knez Vratko?", upita poluglasno.
"I ja bih rekao", nadoveza se Srđa.
"Jeste, deco", potvrdi ban, "to je moj tast, knez
Vratko, poznat i kao Jug Bogdan, a ona četiri viteza po-
red njega to su četiri njegova sina od devet koliko ih
ima."
"A ko je onaj velikaš desno od Lazara?", upita
Miloš.
"A, to vam je najveći velikaš u našem carstvu, veći i
od pokojnog kralja Vukašina, despot Vuk Branković,
sin sevasta Branka Mladenovića, Lazarev zet. Gospođa
pored njega je najstarija Lazareva kći Mara. Ali, hajde
da jedemo, dugačka je noć."
I ban Strahinja navali na jelo, želeći da momcima
pruži primer ne bi li ih oslobodio stida. Učas je smazao
hlepčić i dva komada kuvane ovčetine, dodajući im
58