"Nećače, ti si mene predstavio, ali si zaboravio da
meni kažeš ko su oni", reče.
"Predstavićemo se mi sami, bane Strahinja", reče
Miloš. "Ja sam Miloš Kobilić, sin vojvode Branila iz
Gradine, a ovo je naš čelnik Srđa Zlopogleđa."
"Da je 'zlopogleđa' to sam mogao i sam da pogo-
dim, ali da je čelnik, ovako mlad, to ne bih nikad."
"On je naš najbolji kopljanik", reče Miloš.
"Svaka čast", reče Strahinja. "Drago mi je kad
vidim da su mladi ljudi uspešni."
"Bane Strahinja, ja sam za tebe već čuo još pre tri
godine", odvaži se Miloš.
"Zaista? A gde?"
"Prošao sam kroz jedno selo na Kosovu, gde su mi
rekli da su oni manastirski sebri, a da desetinu daju
Strahinji Banoviću."
"Da, jedno vreme sam bio manastirski poverenik
za prikupljanje poreza", potvrdi ban. "Više nisam;
veliki je to posao, a treba posle žito i vino pretvoriti u
zlato i poslati u Svetu goru. Srećom, postoje Dub-
rovčani, koji uvek imaju novca. Jeste li vi već bili kod
kneza?"
"Jesmo, i pozvani smo na zabavu princeze Olivere",
reče Srđa, umilno se osmehnuvši.
"Šta, već ste upoznali princezu?"
"Nismo", reče Miloš, "knez nas je pozvao. Kakva je
princeza?"
"Lepa, plavooka. Ima dugačke pletenice. Što, da ne
tražiš devojku za ženidbu?"
"Ja sam…", započe Miloš pa se ujede za jezik.
51