izravno od vijskovođe.
"Gospodo vojvode, sprema se veliki pohod, sa
ogromnom vojskom i to uskoro. Nadam se da ćemo se
sresti na bojnom polju. A sad… Koviljka!", povika.
Vidra-Koviljka preplašeno utrča. "Izvoli, gospoda-
ru!", pokloni se pred Nazik-bejom.
"Isprati oca, dušo, ko zna da li ćeš ga ikad više
videti", reče Nazik-bej.
Milošu se skupi nešto u grudima što mu potera
suze na oči, ali se suzdrža da ne zaplače.
Izađoše u vrt. Vidra Koviljka je išla pred njima
prema izlaznim vratnicama u spoljnom zidu od
ukrasne opeke što Miloša podseti na zidanje crkve u
Gradini, pa na nezavršenu crkvu u Dvorištu, pa na
Rojlu i Zorastu.
Vidra Koviljka se okrete ka njemu. "Tata, kad ćeš
opet doći?"
"Ne znam, srećo. Čim budem mogao. Nego… reci
mi… je l' tebe kinji Nazik-bej?"
"Ne, on je mnogo dobar."
"Pa zašto si bila onako preplašena?"
"Bojala sam se za vas."
"A da li bi ti pošla sa mnom u Gradinu?"
"Bih, ako pođe i mama", reče Vidra Koviljka.
"A, bez nje?"
"Pa, ne bih tata… oprosti"
"Sve je u redu, srećo. Ako je tebi dobro ovde, kod
Nazik-beja, onda…"
"Jeste, tata, samo…"
"Samo?"
241