dete."
"Čekaj, Ivane, ne želim da je prisiljavam", reče
Miloš. "Treba ona sama da odluči."
"Obiliću", podiže glas Kosančić. "Nazik-bej nije
čekao da ona sama odluči; ugrabio je i na silu odveo. I
evo, sad neće da ode od njega."
"Vojvodo Ivane, Miloš mene ne voli, zato ne želim
da pođem s vama", reče sad Milosna. "Ima on…"
Miloš je preseče pogledom bojeći se da ne kaže za
Ravijojlu i Zorastu.
"Ima princezu Oliveru, ali se još nisu zvanično
verili", reče Toplica.
"Eto, ima i princezu!", uzviknu Milosna. Niko se ne
seti da upita šta joj znači ono "i".
"Sedite, gospodo", reče Milosna pokazujući na
nešto kao klupu pored zida obloženu ćilimom i
jastucima koju Turci nazivahu minderluk. Ona sama,
međutim, sede pored minderluka na jastuke, lako
prekrstivši noge.
"Koviljka", obrati se maloj, "donesi, kćeri,
posluženje za gospodu."
Vidra Koviljka ode i vrati se sa posluženjem.
"Žao mi je što ne mogu da vam ponudim vino, mi
to ne držimo", reče Milosna.
"Biće dobar i himber", reče Miloš kome je bilo
neprijatno videvši Milosnu kako sedi na turski način.
"Ali, halva je izvrsna, videćete, lično sam je
pravila", dodade Milosna.
Miloš uze komadić alve i stavi u usta. Bilo je
previše slatko za njegov ukus.
239