"Jeza? Zašto? Reka k'o reka", reče Obilić.
"Jeste reka k'o reka, al' ovde su izginuli naše
velmože kralj Vukašin i despot Uglješa Mrnjavčević.
Mene uhvatio neki strah i ne pušta me."
"Nisu ovde izginuli, nego dole, blizu Jedrena. Do
tamo ima bar još pet dana konjskog hoda. Šta ima da
me bude strah?"
"Kako šta? Znaš da su izginuli, podavili se, a nisu
krišćanski sahranjeni. Šta ako se povampire?"
"Kod nas nikad niko nije krišćanski sahranjen, pa
se niko ne povampiruje", reče Miloš. "Osim jednog, al
on je bio zao i dok je bio živ."
"Pa vi i niste krišćani", reče Kosančić, "ali, vitezovi
kralja Vukašina jesu, i svi su pričešćeni pre polaska u
pohod."
"Pa, eto! Zar to nije dovoljna zaštita od vam-
pirenja?", reče Toplica. "Nego, de da se i mi malo
pričestimo da nas prođu crne misli."
Rekavši to, on iz bisaga izvuče ražanu pogaču i
volujsku plećku koju mu je Velinka tutnula na
rastanku. Tu je bilo i čuveno bugarsko vino od
tamnjanike i plovdine kakvo je Miloš pio kod svoga
tasta vojvode Momčila.
Sedoše u hlad ispod jedne topole i prezalogajiše.
"Je l' sad lakše, Ivane?", upita Obilić. "Ne priviđaju
ti se Mrnjavčevići?"
"Ne priviđaju mi se, ali mi nije lakše", kaže
Kosančić, "ipak idemo u susret pogibiji."
"Kako?", nakostreši se Obilić.
"Mislim, približavamo se mestu njihove pogibije",
233