***
Miloš je i dalje očekivao da će se Milosna predo-
misliti u poslednji čas. Zato je za putovanje pripremio
kola koja je koristio za dovlačenje kamena za gradnju
kuće. Upregao je Ždralina koji je sad nestrpljivo cup-
kao očekujući da krene.
Pojaviše se Slavna Čarna i Milutin. Milutin je vodio
jednog tovarnog konja na kojem je bio tovar prekriven
platnom i uvezan likom.
“E pa, Miloše, ne možeš tek tako otići praznih šaka”,
povika Slavna. “Ipak si ti nas itekako zadužio. Osta-
vljaš nam voćnjak, vinograd i Vidru Koviljku. Moramo
ti se nekako odužiti. Uzmi ovog konja zajedno sa tova-
rom. To ti je plata za sve što si učinio za nas.”
“Hoćeš li da ti ovo pretovarimo na kola ili da ti
privežemo tovarnog konja za kola?”, upita Milutin.
“Ni jedno ni drugo”, odluči Miloš i poče da ispreže
Ždralina. “Privezaću ga Ždralinu za sedlo.”
Iz kuće izađe Milosna noseći zavežljaj sa hranom za
Miloša i držeći Vidru Koviljku za ruku.
“Jeste li to i vas dve odlučile da idete sa Milošem?”,
upita Čarna.
“Ne”, tvrdo odgovori Milosna. “Mi smo ovde rođene,
ovde pripadamo i ne mrdamo odavde. Je l' tako,
Koviljka?”
“Ja hoću sa tatom”, iskrivi mala lice u plačni izraz.
Miloš sa nadom pogleda Milosnu, ali kad vide njeno
kameno lice, saže se i podiže ćerčicu u naručje.
“Ne možeš sad, srećo; nije mama još spremna za
344