Povratak u Gradinu
Trećeg proleća posle rođenja Vidre Koviljke, dok je
ona razdragano gukala u svojoj ležaljci privezanoj za
krovnu gredu, Miloš je usnio čudan san i naglo se tr-
gnuo iz sna.
“Mila”, reče najedanput, “moramo u Gradinu
odmah; Branilu se nešto dogodilo.”
“Šta bi mu se dogodilo, nije mali. Spavaj i ćuti.”
“Mila, ti znaš da sam rekao da ću se još pre dva
proleća vratiti kući, da moram pomoći ocu da sagradi
zamak.”
“Rekao si, ali si potom, sagradio kuću, prihvatio
posao u vinogradu… Mislila sam da si odustao od te
namere, pogotovo sad kad imamo dete. Nisam
očekivala da ćeš opet to potegnuti.”
“Mila, moramo ići. Ne pripadm ja ovde; mi ne
pripadamo ovde. Reci i sama – koja još vila ima muža i
dete?”
Milosna se zamisli.
“Ej, nemoj da me zbunjuješ”, reče. “Nema više
nijedna, ali to ne znači da je to nešto neprirodno ili
nedozvoljeno. Mi po svemu pripadamo ovde, ja barem.
Ovde sam rođena, ceo život ovde provela, dete rodila.
Na drugom mestu ne bih ni umela da živim. Ni u
jednoj druoj gori, a kamoli u toj tvojoj baruštini.”
“Nije baruština”, naljuti se Miloš, “veliko selo pored
velike reke, ali nije baruština. Nema čak ni komaraca
od šumopada do travnja. Molim te, Mila, hajde da
338