imalo ravnu i uglačanu gornju površinu. Naspram nje,
sa druge strane stola, bila je druga klupa, od druge
polovine istog stabla.
"Setio se Momčilo", reče Novak. "Mi ne bismo smeli
da ostavimo ovoliko praznog prostora."
Hrast je zakriljivao zaista dosta prostora. Zauzimao
je širinu tri reda vinograda i bio je skoro na sredini.
"Setio se zato što je naišao tokom sadnje na mali,
tek iznikli hrastić", reče Stojan. 'Ovo će nam biti hlad',
rekao je i udario pritku pored njega da ga neko ne
izgazi. Ostavi mu je dovoljno prostora i odrezao vrh,
da ne raste u visinu nego u širinu."
"Znači, ovaj hrast je već bio tu, pre vinograda?"
upita Miloš prihvatajući vrč sa vinom od Novaka.
"Bio je tu, potvrdi Stojan, "da li je nikao iz žila ili iz
žira to ne znamo, ali bio je tu."
Uzimali su pitu rukama ne obazirući se na to što su
im ruke umazane grožđanim sokom i što su musavi
oko usta od tog istog soka. Pita je bila od živinskog
mesa i zelja, začinjena sremušem, ocenio je Miloš. Kao
da je Stana spremala, seti se.
"Novače, pita je izvrsna", reče Miloš. Ovakvu sam
jeo još u Gradini, mom selu na Dunavu", dodade
setivši se da Novak i Stojan verovatno za Gradinu
nusu nikad ni čuli.
"Au, gde si ti čak došao!", uzviknu Novak. "I ko to
pravi tako dobru pitu u toj... Gradini?"
"Stana, naša nekadašnja suseda i najbolja drugarica
moje mame", odgovori Miloš koristeći priliku da se
seti zavičaja i dragih ljudi u njemu.
307