"Така čе, ako iskate, te lager v blizost do tuk. Samo,
te go naričat 'tabor'".
"Eto, naučio sam već jednu tursku reč, a još nisam
ni došao do njih."
“Šće gi naučite, vse ošće. Našite hora, kakto s'rbi i
b'lgari, prosto gi popijte turskata duma. Те othv'rlat si,
a vmesto tova da vzeme turcite."
"Postaćemo Turci, deco moja", začu se dubok i zvo-
nak glas Momčilov koji je upravo izlazio na doksat
jedilnice.
"A još nisu ni došli do nas", primeti Miloš.
"Bogami, sinko, ako naši velikaši nešto ne predu-
zmu, preplaviće nas. Zemlje Mrnjavčevića već su nji-
hove, a kralj Marko, onakva ljudina, postade njihov
vazal. Ne osuđujem ga jer znam da nije mogao dru-
gačije. Car Uroš, onako slab, nije mogao da stane uz
njega, ostali velikaši ne žele, svako gleda samo svoju
baštinu. Nigde na svetu nema tako sebičnih i
gramzivih velmoža kao u srpskom carstvu. Umesto da
se udruže i zajednički jačaju carstvo, oni jedan
drugom o zlu misle. A ko će zemlju da brani?
"Nemoj tako, vojvodo", poče Miloš, "nisu svi takvi.
Eto, knez Lazar..."
"Lazar nije bolji od drugih", prekide ga Momčilo.
Oteo je leno mom bivšem gospodaru Nikoli. Jeste da je
on bio loš, osion i nasilan čovek, ali njegova baština je
njegova."
"Hteo je da se proglasi za cara dok je Uroš još bio
živ", reče Miloš.
"Pa zar nam nije bio potreban jači car od Uroša?",
281