"Kuda", trže se Milosna. "Zar niste došli da živite s
nama?"
'Milutin može ostati, on je pobegao od ženidbe,
svejedno mu je gde će biti. Ali ja... čekaju me kod kuće.'
"Sigurno i tebe čekaju da te ožene, ali ti... Voliš
devojku koju su ti namenili?"
'Rano je meni za ženidbu. I nisu mu nijednu namenili.
Imam ja drugih obaveza. Knez je moga oca postavio za
vojvodu, moramo sagraditi dvor. A posle, moram u
Kruševac, na knežev dvor. Knez je zapovedio, hoće da
budem vitez – trebaju mu ratnici za odbranu carstva.'
"Šta tebe briga za carstvo, nije tvoje. Ne želiš, valjda
da ratuješ za drugog?", reče Milosna razložno.
'Caratvo je svih nas, svima nam preti opasnost,
moramo se braniti.'
"Od koga?", začuđeno će Milosna osvrćući se oko
sebe.
"Nama u gori niko ništa ne može."
'Neće ovde ni doći. Nije blizu glavnih puteva.'
Miloš je odjedanput shvatio da bogatstvo može biti
opasno jer ono privlači grabljivce i pohlepne ljude, a
takvi, poput janičara, ne prežu ni od ubijanja nevinih.
Nadao se ipak da Turci neće zaći u goru, da će se
držati carskih puteva i napadati samo velmože, gde
imaju šta da opljačkaju. Osim ako ne vide ovo zlatno
drveće iz doline. Ovde ima više bogatstva nego u celom
carstvu, prođe mu kroz glavu. Postao je svestan da je
skoro nemoguće da ga Turci primete. Osim ako ne
naiđu ovuda u noći punoj mesečine, pomisli, tada
sigurno cela gora blista kao sunce.
228