nje uzdizala su se neka plavičastosiva brda.
"Nećemo, valjda, opet u brda?", oglasi se Miloš.
"Danas nećemo", odgovori Milutin. "Možda ni sutra.
Ali pekosutra…"
Miloš slegnu ramenima u smislu 'šta se tu može' pa
obode konja. Silazili su krivudavim puteljkom ukopa-
nim u brdo. Padina im je bila čas s leve čas s desne
strane. Graditelji su menjali pravac da bi ublažili
nizbrdicu, seti se Miloš i upita se zašto put nije bio
takav i kad su se penjali na brdo sa one strane. 'Išli
smo kroz klanac, pored potoka', seti se, 'put se polako
uspinjao, a da mi to nismo ni primetili'.
Put kojim su silazili nije bio oivičen drvoredom
kako je to uobičajeno u Gradini i okolini. S jedne stra-
ne se uzdizala strma strana brda, a sa druge spuštala
strma padina. Sa strane prema padini pored puta je
raslo samo nisko trnovito žbunje koje nije zaklanjalo
vidik.
Kotlina u koju su sišli bila je prostrana, ali ne tako
ravna kako je Milošu izgledala sa prevoja. I u njoj je
bilo niskih bradašaca na kojima su se videli voćnjaci i
vinogradi. Bogata kotlina, zaključi Miloš.
"Čija je ova lepa zemlja?", upita Miloš.
"To je manastirsko imanje", odgovori Milutin. "Naši
velikaši koji su sagradili manastire, podarili su tu
zemlju crkvi."
"Ali je ne obrađuju monasi", reče Miloš.
"Naravno da ne", reče Milutin. "Rade je sebri, k'o i
svuda, ali je crkva gospodar i ubira desetinu, a trećinu
od toga daje caru."
107