15. POČETAK UČENJA
Jednog dana početkom listopada, dođe Ljuba i okupi ih sve u
dvorištu.
- Deco, vreme je da počnemo sa učenjem. Hajdete da vam
pokažem učionice!
Povela ih je u zgradu učilišta. Uđoše u predvorje koje je bilo isto kao u boravištu. Bile su dve učionice, jedna levo, druga desno iz
predvorja. Ljuba ih uvede u desnu.
- Ovde ćete učiti čitanje i pisanje, jezik, povest i verovanja
Slovena. Kao što vidite, svako ima svoj sto za kojim će sedeti.
Najbolje da svako uvek sedi za istim stolom, zato sad odaberite
sebi sto i zapamtite gde ko sedi. Sad zauzmite svoja mesta.
Deca se rasporediše za stolovima.
- Dakle, deco – poče Ljuba kad su se smestili – da vidimo prvo
kakva je uloga vila u svetu. Zašto vile postoje?
- Da bi se pričale priče o njima – lupi Milan.
Svi se nasmejaše.
- Naravno da se pričaju priče o nama – dočeka Ljuba – ali ne
postojimo zato. Priče se pričaju zato što činimo čuda, činimo stvari
koje obični ljudi ne mogu, već samo odabrani. E, vi ste ti odabrani.
Verujem da je svako od vas već počinio neko čudo, nešto što drugi
ne mogu. Jeste li?
Miloš se javi dižući dva prsta.
- Da čujemo, Miloše, šta si ti učinio.
- Kad smo išli ovamo, uspeo sam da dozovem svoga konja
Ždralina da me dočeka na putu jer mi je dojadilo treskanje kočija;
zato sam posle jahao.
- Odlično! To zaista ne može svako.
Ravijojla je podigla ruku.
- Izvoli, Rojla, reci!
- Kad smo bili kod mene, Miloš je ustrelio divljeg vepra dok
smo se Veja i ja krile iza drveća.
- Svaka čast, to zaista ne može svako. Zar se nisi bojao, Miloše?
- Jesam – priznade Miloš. - Zato sam se i ja sakrio iza drveta.
- I dok je vepar jurišao na tebe, ti si ga naciljao i ustrelio – reče
Vedrana – a Rojla i ja smo drhtale od straha.
78