8. RASTAJANJE OD MIROČA
Konji nervozno cupkaju očekujući pokret. Dara i Živko se
opraštaju od gostiju i Ravijojle.
- Branče, svratite nam opet kad budete išli nazad – govori Dara.
- Hoćemo, samo ako nas Ratko ne bude previše zadržao u povratku.
- Ko je sad Ratko? - pita Živko.
- Pustinjak kod koga sam zanoćio kad sam prvi put išao u Vilingor – objašnjava Branilo nerado, da ne bi morao reći da je Ratko
krišćanin.
Najzad su se svi smestili u kola, Vedrana i Ravijojla na zadnjem,
Zaviša i Miloš na prednjem sedištu, a Branilo na mestu kočijaša.
Takav je dogovor bio od početka jer je Zaviša znao put do Miroča,
a Branilo zna dalje, do Vilingora.
- Jesmo li spremni? - pita Branilo. - Điii!
Kočije kretoše travnatim putem pored jezera. Kad izađoše na
tvrđi put pored rečice, kola opet počeše da poskakuju.
- Miloše, zaboravio si da pozoveš Ždralina – podseti ga
Vedrana.
- Nisam, Vejo, Ždralin nas već čeka nedaleko odavde, gde se
sastaju dve rečice – odgovori Miloš.
To je sigurno kod Ratkovog potoka, pomisli Branilo. Pa to nije
nedaleko, tamo ćemo stići tek doveče. Ali ništa ne reče, neka
iščekuju, to će im skratiti vreme.
Kad je sunce prevalilo podne, Branilo zaustavi kola ispred jednog potočića, ispregnu ih i napoji; zatim ih pusti da se za hranu
pobrinu sami, a on razmota zavežljaj koji mu je Dara dala na
rastanku. U njemu nađoše pogaču, pečenu gusku i vrč vina. Svi
prezalogajiše i gucnuše po malo vina. Zatim upregnuše konje i
nastaviše put.
- Tata, kad ćemo stići u taj Vilingor? - pita Vedrana.
- Ne znam, sine, pitaj čika Brančeta, on zna – kaže Zaviša.
- Sutra oko podne – odgovori Branilo.
- A gde ćemo noćiti? - pita opet Vedrana.
- Pod nekim drvetom gde se zateknemo – odgovara Branilo.
- Ijoooj, poješće nas mečka – uplašeno će Vedrana stiskajući se
57