Srđa zbunjeno zatrepucka. Otkud Koviljka zna, mislio je.
- Malo su se sporečkali, to je sve - reče Miloš nadajući se da
Koviljka neće dalje da ispituje.
- Oko čega? - nastavi Koviljka da ispituje.
- Veja rekla da ne može u crkvu, pa se Srđa naljutio - odgovori
Miloš.
- Je li Srđo, zašto si se naljutio? - ispitivala je Koviljka dalje.
- Pa kako ne bih, ja zbog nje hoću u crkvu, da vidim njene freske, a ona neće sa mnom - planu Srđa vrlo uverljivo.
- I u pravu si - podrža ga Cveta. - Mora da se nauči da poštuje to
kad neko čini nešto zbog nje.
- Tako je - potvrdi i Ratko. - A ti si sinko iz Gruže, kako čujem?
- Da, iz sela Brnjice - potvrdi Srđa.
- Vaša sela su mala i nestalna. Imena ništa ne znače. Već sutra
se ili neće tako zvati ili neće biti na istom mestu na kojem je bilo reče Ratko.
- Pa i nisi u pravu, oče Ratko - usprotivi se Srđa. - Ja sam se
selio samo jedanput.
- Jedanput u trinaest godina. I tvoj otac tri puta za četrdeset,
zar to nije mnogo?
Srđa sleže ramenima.
- A koliko ste se puta vi selili?
- Kog a pitaš, mene ili Branila? - upita Ratko.
- Pa svejedno.
- I jeste svejedno, jer se mi ne selimo ako nemamo razlog za to.
Nismo se selili nikako, ni jednom u devet stotina godina - reče
Ratko. - Ne treba se seliti bez razloga.
- Pa ni mi se ne selimo bez razloga - reče Srđa.
- Nego zbog čega? - upita Ratko. - Zbog čega ste se selili taj
poslednji put koji si ti zapamtio?
- Zbog poplave - odgovori Srđa. - Gruža se izlila i sve potopila.
Morali smo se seliti.
- A Gruža je velika reka - naruga se Ratko. – Leti kad je žega
može se prekoračiti.
- Ali u proleće se izlije, i kad su velike kiše.
- U svakom slučaju, selidba nije rešenje - reče Branilo.
- Jeste li pokušali da joj iskopate drugi tok, veće korito?
369