64. OVU SLIKU PRENESI I NA IKONU
- Časlave još samo ovo - kaže Vedrana pokazujući donji desni
ugao južnog zida crkve i držeći parče brezove kore na kojoj je
crtež onoga što želi naslikati.
- Ali, nema više mesta - kaže Časlav.
- Ima, vidiš da je tu prazno - uporna je Vedrana. - Ne bi bilo
potpuno bez vaznesenja, tako i otac Ratko kaže.
- Meni je i ovako lepo, al' dobro, neka vam bude - kaže Časlav i
meša malter, pa ga nabaca na poslednju slobodnu površinu na
zidu.
Kroz širom otvorena vrata dopiru kosi zraci zalazećeg sunca,
tako da je u crkvi već sumračak. Ipak, kad je Vedrana završila
fresku, kao da je postalo svetlije. Na slici je krug vedrog neba sa
Isusom u sredini. Taj krug sa obe strane pridržavaju dva anđela
koji kao da ga uzdižu u nebo.
- Ovo je divno, Vejo! - ne izdrža Miloš da ne iskaže svoje
oduševljenje. - Jarilo će biti ponosan na tebe.
- Otkud znaš da je ovo on? - začudi se Vedrana.
- A zar nije? - upita Miloš.
- Ćuti - prošapta Vedrana i očima pokaza ulazna vrata na koja
je upravo ulazio otac Ratko.
- Morao sam doći da vidim šta to svetli u mojoj crkvi! - uzviknu
Ratko i zastade upravo pred slikom vaznesenja.
- Ovo je divno, Vejo. Otkud ti ovako plava boja?
- Pomešala sam Darinu plavu sa dosta kreča i dodala samo malo crvene - odgovori Vedrana.
- Dete, ti si pravi umetnik. Ako budeš htela da se usavršavaš u
manastiru samo mi kaži, preporučiću te.
- Neće ona u manastitir oče Ratko. Ne može Srđa bez nje.
Vedrana se naljuti i poče da udara uskim dlanom po Milošu.
- Hoćeš li ti da ćutiš, a?
U taj mah se na vratima crkve pojavi Ljubomir.
- Uđi uđi, mladiću! - pozva ga Ratko.
- Neću da smetam oče Ratko– reče Ljubomir – samo sam hteo
da vidim šta radite.
- Oslikavamo hram sine, da vidiš samo kakvu je fresku Veja
354