trebalo možda dodati manje kreča u posudicu. Ja nikad nisam
bojila malter zato ti sama moraš to otkriti.
Ravijojla uze plitku posudicu i stavi u nju krečnog praha. Zatim
iz krčažića usu malo tečne boje dobijene iz lišća leske. Kreč se
odmah oboji u sivo. Bilo je previše tamno, zato Ravijojla dodade
još kreča. Zatim je četkicom i sivom bojom prenela na pripremljenu podlogu crtež koji je imala na brezovoj kori. Nije žurila,
radila je polako, kao Vedrana, kojoj je upravo zbog toga što je
radila polako i pažljivo, sve ispadalo čisto i uredno.
Crtež je prikazivao čoveka sa bradom. Dobrota bi u njemu
prepoznao Daboga, Ratko možda Isusa; i obojica bi bila u pravu jer
slika, kao i svako umetničko delo, prikazuje upravo ono što
posmatrač želi da vidi.
Ravijojla zatim uze žutu boju dobijenu iz šafrana, i plavu iz
cvetova različka, pa njima, bez mešanja sa krečom nacrta nebo i
zrake sunca oko glave svog slikovnog junaka, ma ko on bio. Sad
slika kao da je živnula.
A, zato se to zove živopisanje, pomisli ona pa se odmače da
pogleda iz daljine.
- Kako ti se sviđa? - upita ona Miloša.
- Lepo je. Ja bih u pozadini dodao još i reku, šumu i dugu.
- Zašto dugu? - upita Ravijojla.
- Pa zato što je on bog sunca i kiše - odgovori Miloš.
Ravijojla mu dade znak da bude tiši jer je Ratko sigurno tu
negde. Zatim potraži boje za dugu.
- Kad je freska bila završena prikazivala je muškarca sede
brade u dugačkoj košulji sa pastirskim štapom u rukama. Stajao je
u polju, a iza njega su bili reka, šuma i duga.
- Lepa ti je slika, Rojla – reče Ratko – samo… Isus nikad nije bio
toliko star, niti je imao sedu bradu. Imao je svega trideset tri
godine kad su ga razapeli na krst.
- Onda je ovo njegov otac - ne dade se Ravijojla zbuniti.
- Njegov otac je Bog.
- Pa onda je ovo Bog.
- Ne – reče Ratko – neka to bude sveti Jovan Krstitelj ili Sveti
Ilija. Oluja je prošla, duga se pojavila, a Ilija posmatra polje koje je
poškropio kišom.
352