- Učiniću to. A reći ću i Dari da pripremi boje za slikanje; niko
ne zna sa biljkama kao ona.
- Možda bi I živopisci mogli da urade freske kada pada kiša reče Ratko, za to ne trebaju drvene ploče, samo boje.
- To neka rade Vedrana, Ravijojla i Miloš - reče Branilo.
- Oni su učili živopisanje. Ionako , osim Miloša, nisu za rad u
polju…
- Nisu za rad u polju, ali mogu čuvati decu - reče Zaviša.
- Ali kad pada kiša, mogu ih i majke čuvati - reče Ratko.
- Pa, mogu - priznade Zaviša. - Onda nek slikaju.
- Pošaljite mi decu čim prva kiša počne!
- Razumeli smo, oče Ratko - reče Branilo.
- Samo treba decu zaštititi od napasnika. Na moju se Vedranu
navrzao mali Dragić; bojim se da opet ne pokuša nešto – zabrinuto
će Zaviša.
- Neće više - reče Živko kome je Ravijojla upravo šaptala nešto
na uvo. - Evo Rojla mi kaže da je opet pokušao i da ga je Miloš
malopre sastavio sa zemljom.
- Kako…? - skoči Branilo.
- Ništa mu nije – reče Ravijojla – samo se malo onesvestio.
- Pa eto, Miloš će da ih štiti - zaključi Ratko. - Znao sam ja da je
dečko dobar, pravi vitez.
Samo to ne, pomisli Branilo setivši se oca koga nije stigao ni da
upozna.
350