22. TI ME DRŽIŠ
Kroz retko drveće desno od jezera ukazaše se kola sa četiri
belca i Dara ih ugleda.
Pa brzo su stigli, pomisli Dara, Miloš samo što je stigao, a on je
jahač. Odluči da im ne ide u susret već da ih čeka tu u letnjoj
jedilnici. Svakako će na kraju doći ovde, pomisli.
Ali tada se pojavi i Miloš iz vrta noseći kotaricu sa krastavcima
na ramenu. I on ugleda isto što i Dara.
- Eno ih! - uzviknu on.
Renka i Cveta ciknuše i strčaše niz padinu njima u susret.
Branilo je upravo usmeravao konje na vijugavi puteljak koji vodi
do konjskog dvorišta. Kad vide da Renka i Cveta trče ka njima,
zaustavi konje.
- Šta vam je, ludice? - uzviknu. - Pa i mi ćemo tamo.
Renka se već popela u kola i grlila Zavišu i Vedranu. Tada
primeti i Ratka.
- To je Ratko - reče joj Zale.
- Drago mi je, ja sam Ozrenka – Renka - reče ona pružajući mu
ruku.
Ratko prihvati njenu malu ručicu i obuhvati je svojom ogromnom šakom.
- Divna ti je žena, Zale - reče Ratko. - Gde je nađe ovakvu?
- Ja sam njega našla - izlete Renki. - A nisam daleko ni tražila,
oboje smo iz Gradine. Ti si taj pastir?
Ratko se grleno nasmeja.
- Nisam još. Nema čobanina bez stada.
Cveta se za to vreme popela kod Branila na sedištu kočijaša i
grlila ga kako nikad nije, prislanjajući se celim telom uz njega i ne
skrivajući želju za njim.
- Polako maco – reče Branilo blago je odvajajući od sebe –
nismo sami.
Iznenadilo ga je ovo nesuzdržano pokazivanje osećanja. Cveta
nije takva, uvek je uzdržana, odmerena. Da li joj je Dara nešto
uvračala? Kad vide sjaj požude u Cvetinim očima bio je gotovo
siguran u to.
- Šta ti je to Dara dala da piješ? - upita Branilo.
223