14. JE L' TI TO SASTAVLJAŠ STIHOVE
Branilo i Zaviša su sedeli sa strane pored jezera i posmatrali
ceo ritual. Kad se kolo završilo i rasturilo, oni priđoše Zagorki koja
je sedela u senci velike vrbe.
- Kako vam se svidela predstava?- upita ih Zaga.
- Lepa predstava - reče Branilo. - A najlepše je što su na kraju
svi zajedno pevali i igrali. Ali, šta sad biva? Da li deca moraju ostati sa vama ovde u Vilingoru ili mogu kući?
- To je dobro pitanje - reče Zaga. - Oni su sad vile, odnosno
vilenjaci. Osim toga, Miloš je i naš princ, kao što sigurno znaš.
Znači, trebalo bi da ostanu s nama. Ali, odlučili smo da izbor prepustimo njima. Ko želi da ostane, može, a ko ne želi, ne mora. Pogotovo što nemamo načina da ih na to prisilimo. Biće dakle, kao sa
Stanom i Borišom. I oni su postali vile, otišli su svojoj kući, ali ovde
su uvek dobro došli.
- Može znači, kući! - uzviknu Zaviša radosno.
- Tako je, Zale - potvrdi Zaga. - Ali, trebalo bi povremeno da
dođu u Vilingor, bar jedanput godišnje. Koliko da znaju gde pripadaju. A sad vas pozivam na svečanu gozbu u glavnoj dvorani,
doveče, posle zalaska sunca.
- Rado ćemo doći - prihvati Branilo poziv. - Ali to znači da
moramo ostati još jednu noć.
- Pa šta fali - reče Ljuba, koja u tom trenutku naiđe. - Ovde ti je
i mesto, Branče. Ako je Zmaj Ognjeni oteo Zoru, nije oteo tebe.
Otišao si da je tražiš, našao si je, i niste se vratili ovde. Duguješ
nam da nas posećuješ makar jedanput godišnje.
- U zadnje tri godine posećivao sam vas i više od jednom
godišnje.
- Ali zbog Miloša, a ne zbog nas - primeti Ljuba.
- Meni se čini da je Ljuba još uvek zaljubljena u tebe - reče Zaga.
- Ne, Zago - odmahnu Ljuba glavom. - Branče je doduše još
uvek lep i pristao kao što je uvek i bio, ali ja više nisam ista. Nisam
više ono devojče od šesnaest leta koje je bilo opijeno maštanjima i
snovima. Odrasla sam, ako niste primetili.
- O primetili smo itekako. Je li tako, Branče?
Branilo klimnu glavom.
208