42. SMEJAĆU SE KAD TE ZBACIM S KONJA
Vedrana i Srđa su se krišom i stidljivo pogledavali.
- Vas dvoje se još niste pozdravili – primeti Miloš. - Hajde, Srđo,
pruži Veji ruku, nije valjda da se bojiš.
- Ne bojim se – reče Srđa odlučno i zakorači prema Vedrani sa
ispruženom rukom.
- Zdravo – reče Vedrana i nasmeši se pokazujući svoje očaravajuće jamice na obrazima. - Sad si još više namrgođen nego pre.
Srđa slegnu ramenima.
- Pa kaži nešto Srđo, nije ti maca pojela jezik – umeša se Iskra.
Srđa je pogleda namrgođeno.
- Nije maca, al' nemam šta da kažem – odgovori Srđa.
- Pa kaži joj da si neprestano mislio na nju za vreme raspusta.
- Nisam neprestano, samo svaki dan – reče Srđa.
Svi prasnuše u smeh.
Srđa ih je zbunjeno gledao.
- Pa šta, nisam neprestano, samo kad se setim.
- A to znači ujutru, pa ga to držalo do večeri, pa uveče opet, pa
ga je to držalo do jutra – objasni Miloš.
- Ih, ih, al' si pametan – ljutio se Srđa – a na koga si ti mislio?
Na Floru! - uzviknu Srđa sretan što se setio Flore, jer mu je od nje
pretila najmanja opasnost.
- Jesam i na Floru – mirno je priznao Miloš – i na sve vas. A
najviše na tebe, Srđo, kako ću da te bijem dok ne počneš da se
smeješ.
- Smejaću se, ali kada te u borbi kopljem zbacim sa konja.
- Pravo da ti kažem, smejaću se i ja; biće mi drago ako se to desi – reče Miloš.
- E videćeš – reče Srđa.
175