nešto o tome priča.
- E pa ja nisam rad da nam decu prevedu u drugu veru bez
naše saglasnosti – reče Živko.
- Neće da nas prevedu u drugu veru, nego da samo naučimo
nešto o toj veri, da posle, na osnovu toga, možemo sami odlučiti –
reče Miloš.
- Mali ste vi da sami odlučujete – reče Živko. - Dok ste deca mi
odlučujemo za vas, a kad odrastete i postanete svoji ljudi, radite
šta znate. Samo, da znaš, čeri, meni pop neče pevati na grobu. Ako
ga budeš dovela, ustaću iz groba, uzeću štap pa ću isprašiti i tebe i
njega.
- E to bih volela da vidim! - reče Ravijojla. - Ja bih te onda zatvorila u sobu i ne bih ti dala da se vratiš u grob.
To sad tako kažeš, a videćeš, dosadiću ja vama pa ćete jedva
dočekati da me se otarasite.
- Pre će biti da stari ljudi jedva čekaju da umru – reče Stana –
valjda se umore od života. - Moja pokojna baba kaže da nikad nije
bila srećnija nego kad je umrla.
- Gde si ti videla svoju babu!? - začudi se Dara. - Tu čaroliju ni
ja ne znam.
Stana se nasmeja.
- Nije čarolija nego san. Nekoliko dana pošto je umrla, došla mi
je u san pa smo pričale. Tad mi je rekla.
- A, pa to nije svarno, to je samo san – reče Živko.
- Snovi su često istinitiji od stvarnosti – reče Stana.
- E sad, dosta priče nego hajdemo u jedilnicu, mislim da je Milina već postavila večeru – reče Dara. - Ujutru morate na put.
Opet je Boriša uspeo da ubrza put i da izbegne noćenje kod
Ratka. U Vilingor su stigli u sami mrak, kad su vile već bile obavile
večeru.
- Sedita ovde, narediču da vam posluže večeru – rekla je
Zagorka.
- Hvala Zago, mi matori bi nekako izdržali do jutra, ali deca su
gladna – rekla je Stana.
- Naravno, naročito Miloš – rekla je Zagorka.
- Mogu ja da ne jedem ceo dan – reče Miloš. - Probao sam letos.
- Jes, kad smo jeli voće – dočeka Vedrana.
171