okrenu u polje između palca i kažiprsta.
- Ali ti si drukčije držao pisaljku! - pobuni se Miloš.
- A kako sam ja to držao? Pokaži mi!
- Evo ovako! - pokaza Miloš stavljajući tup kraj pisaljke na
sredinu dlana.
- Pa hajde sad, piši tako. Po svojoj tablici.
Miloš pokuša da prisloni vrh pisaljke na tablicu.
- Ne može, oče Teofile. Mora ovako – uspravi tablicu u
uspravan položaj.
- Ne – reče otac Teofil – tablica mora da bude položena na sto. - Uhvati sad pisaljku kako sam vam rekao pa pokušaj.
Miloš uhvati pisaljku kako im je rekao otac Teofil i bez teškoća
nacrta slovo „a“ na svojoj tablici.
- Je l' sad znaš zašto sam držao pisaljku onako? - upita otac
Teofil.
- Zato što si pisao na uspravnoj tablici – reče Miloš.
- Tako je! Kao što si se uveruo i sam, nije isto pisati na
uspravnoj i položenoj površini. Ali, vi ćete pisati po vodoravnoj
površini i držaćete pisaljku kako sam vam pokazao. Jasno?
- Jasno, oče Teofile – reče Miloš.
- Ponovite svi, da čujem!
- Jasno, oče Teofile – povikaše sv a deca u glas.
- Slušajte sad! Da biste naučili da pišete nije dovoljno što ćete
pisati samo ovde u učilištu. Morate pisati i u slobodno vreme, kod
kuće.
- Ali... - zausti neko.
- Znam – podiže otac Teofil ruke. - Vi sad boravite ovde pa
možete smatrati da vam je to kuća, za sada. Dakle, pisaćete u boravištu. To se zove „domaći zadatak“. Šta je domaći zadatak, Vejo?
Na pominjanje kuće, Vedrani su se iskrivila usta i nabrala
brada, zato je otac Teofil upravo nju prozvao.
- To je ono što treba da uradimo kod kuće – procedi Vedrana i
briznu u plač.
- Ne plači, Vejo, šta ti je?
- Hoću kućiii…! – rasplaka se ona.
Miloš skoči i zagrli je.
- Ne plači, Vejo, sad ćemo kući, još malo, čim padne sneg.
135