Velinka dobaci loptu, Ivan je dočeka i uputi Ljubi i odjednom
nigde nije bilo lopte. Ljuba slete pred sama Vedranina vrata i šutnu loptu. Vedrana se baci i uhvati je.
- Sjajno, Vejo! - uzviknu Iskra. - Ljubo, pa rekli smo da nema
čarolija.
- Letenje nije čarolija već način kretanja – dočeka Ljuba.
- Ali nije pošteno, ne znaju svi da lete.
- Osim toga, - ubaci se Miloš – nosila si loptu rukama, a to nije
dozvoljeno. Ovo je nogomet, a ne rukonos.
- Pa kako je Veja malopre uhvatila loptu rukama!? - pobuni se
Ljuba.
- Ona može, ona je vratar.
- Ne sviđa mi se igra, ima previše ograničenja – reče Ljuba
uvređeno. - Zašto se ne igramo klisa?
- Drugi put ćemo klisa. Hajde sad da završimo ovu igru.
- Koliko vam traje ova igra? Kad se završava?
- Traje dok jedna strana ne postigne tri pogotka.
- Znači, još dva da neko postigne? Dobro, to će biti brzo.
Ali, nije bilo brzo. Prvo je Ivanova strana prešla u vođstvo
Srđinim pogotkom, zatim je Iskra izjednačila pa je Janja postigla
pogodak. Time se utakmica završila pobedom Vedranine, odnosno
Miloševe strane od tri prema dva.
- Ljubo, pa ti si ljuta! - uzviknu Iskra kad vide Ljubino smrknuto lice.
Ljuba se nasmeja.
- Nisam, samo ne volim da gubim. Ali, hvala vam što ste me
naučili da ne može uvek biti onako kako ja želim, da postoje i drugi ljudi sa kojima se moramo usaglasiti.
133