hramao na začelju. Levu nogu je vukao i zabacivao u stranu umesto da je diže u kolenu kao svi. Janja se izdvoji iz kolone pa ga sačeka.
- Možete li, oče Teofile?
Otac Teofil se blago osmehnu.
- Mogu Janjo, navikao sam. Ništa ti ne brini.
- Ali, kako ćete se igrati s nama kad ne možete da trčite?
- Mogu da stojim na vratima i ne dam lopti da prođe.
- A vi znate tu igru?
- Pa i ja sam bio dete, srećo.
- Mislila sam da smo je mi izmislili.
- I ja sam mislio da smo mi. Svaki naraštaj je iznova izmišlja.
Treba je zapisati da sledeći naraštaji ne moraju da je izmišljaju.
- Zapisati? Kako?
- Imamo slova kojima možemo zapisati svaku reč i sačuvati za
mlađe naraštaje. Stvorili su ih dva brata Slovena iz Soluna koji su
bili krišćanski sveštenici. Sve krišćanske knjige su ispisane ćirilicom, to jest slovima koja su nazvana po Ćirilu, jednom od braće.
Čelo je već stiglo na proplanak i raspršilo se na sve strane.
- Igramo sa istim sastavima – vikao je Ivan.
- Ne možemo – odgovarao je Miloš. - Sad je tu i otac Teofil.
- Neka on igra sa vaše strane, vi ste slabiji – reče Ivan.
- Dobro, kad ti tako kažeš – složio se Miloš. - Janjo, stani na
vrata i izbaci loptu nogom.
- Otac Teofil će biti na vratima, on ne može da trči – reče Janja.
- Dobro, hajde onda ti napred pa kad dobiješ loptu prosledi je
meni.
Otac Teofil stade na jedna vrata, Velinka na druga. Iskra izvuče
loptu iz košulje i pruži je ocu Teofilu. Otac Teofil je prihvati i
pogledom potraži Miloša koji je bio na sredini rastojanja do protivničkih vrata. Otac Teofil izbaci loptu rukom u vis pa je dočeka
nogom i uputi je ka Milošu. Miloš prihvati loptu i povede je prema
Velinkinim vratima, ali Srđa natrča na loptu i oduze mu je pa je
povede na suprotnu stranu. Tamo se isprečila Iskra, oduze loptu
Srđi i ćušnu je ka Janji. Ova je prosledi Milošu koji je bio na desetak koraka ispred Velinke.
- Na koju stranu da ti je ćušnem? - upita Miloš Velinku, ali vide
112