smo, a nismo ni primetili!”
‘‘Prelepo je! Jedva čekam da se nađem gore kod onih
kula!''
Dolazak na Mileševac, Martu i Filipa je obradovao
kao da su deca. Oduševljavao ih je pogled odozgo i
ostaci građevina, koji su tako dobro očuvani i odoleli
vremenu... Hodajući od zida do zida, Marta je dodirivala
svaki kamen pred sobom, želeći da opet vidi one ljude i
bude deo njihovog sveta. Filip nije hteo da joj kvari
zanesenost, on se trudio da se zagleda pažljivo u svaki
kutak i uslika sve pred sobom. Naročito ga je privlačila
kula koja se nalazi na samom zidu bedema, izdvojena,
usamljena. Kao neka paralela džamiji.
‘‘Marta! Dođi da vidiš... Kulu!''
Ona se brzo stvorila iza njega, sva pretvorena u znak
pitanja i beskrajnu radoznalost.
‘‘Ona kula može biti kula sa freske. Na posebnom je
mestu, istaknuta, možda je u njoj nešto čuvano, u ono
vreme, koje si ti videla u svojim mislima. Kažeš, osetila
si da su ti ljudi Katari. Pa, tako je, među Katarima bilo je
Hristovih potomaka, čitali smo to i u Stefanovim spisima. Nad njima je izvršen genocid, ali bilo je i preživelih,
pa su našli spas u zemljama Evrope, najviše u Bosni.
Odatle priča o Bogumilima. Njihovi rođaci Nemanjići
dovode ih i u današnju Srbiju, grade im posebno
utočište, recimo, ovaj grad ovde. I Sava im poverava
svetinju, da je čuvaju. Kako su živeli normalno, podrazumeva se da su imali i potomke, širili lozu. Pokrov u
kuli nije pokrov, već beba u zamotuljku. Nastavak
93