te tajne. Znaš li da je postojala?''
‘‘Znam, zabeleženo je u putopisima Evlija Čelebije.
Mislim da je 1664. godina. I meni je to malo zadavalo
muke.”
‘‘Muka je meni još veća, da ti objasnim, čega sam se
odjednom sjetio, a ne znam ti objasniti kako treba.”
‘‘Recite, pokušaću da povežem. Svaka reč nam je
zlatna.”
‘‘Ja sam onda mislio da on priča bajke. Govorio je o
hrišćanskom blagu koje su smjestili na nepoznatom
mjestu. Izgradili su nešto čemu je dato ime po ovom
brdu. Zavarali su trag, da ga niko ne pronađe. Samo ga
je odatle nosio Despot iz Kruševca, al' ga i vratio.”
‘‘Stefan?! Tako sam i mislio, blago se nalazilo u Manasiji. Ali koje je to mesto, šta je to? Kakve veze ima stara
džamija?''
‘‘U njoj su postojale knjige u kojima je to bilo zapisano. Kad je srušena, sve je nestalo.”
‘‘I kažete, još jedno mesto nosi ime Mileševac? To je
nemoguće. Možda nešto slično.”
‘‘Ne znam, razmisli. . .”
‘‘Pokušaću. Glava mi je prepuna. U Trebinju sam
danas. Tražimo neke tragove a ništa ne možemo naći što
bi rešilo najvažnije pitanje. Prešli smo kilometre, na puno mesta su stećci koje su Bogumili ostavili. Opština
Ljubinje ostavlja poseban utisak.”
Nije smeo reći Filipu da zna gde se trenutno nalazi.
‘‘Ako, bar si otišao da se odmoriš u prirodi.”
‘‘Jeste, Hercegovina je prelepa. Još jedan dan, i
158