tašluk detetu.
‘‘Pusti sad nas, imamo vremena. Ako preživimo. Onda
ću i ja da se vratim u taj prošli život, da vidim što si i ti. Ne
valja terati nekoga da ima osećanja, ona moraju da se
rode. Ustani, zove nas Nebojša.”
Podigao sam glavu i video Nebojšu kako se razmahao.
Pružio sam joj ruku i pomogao da ustane. Toliko je dominirala nada mnom, zrelo vladala osećanjima i celom situacijom, da od stida nisam uspeo reći koliko je volim. Nisam
znao šta mi je.
David i Nebojša su primetili da se nešto dogodilo između nas dvoje, ali mi smo se dogovorili da prećutimo.
Žrtvovali smo naš odnos radi istine zbog koje smo se
okupili. Bolje rečeno, poveli su ovamo mene, da bih se još
nečega setio. Stajali smo ispred crkve Svetog Kneza Lazara, nisam osetio ništa. Mesto je prelepo, naročito kameni
zid oko crkve, izgleda tajanstveno i kao da govori o
nečemu, sam za sebe. Možda sam zbog toga prišao ulazu,
shvatio sam zašto smo ovde.
‘‘Nismo te ovamo doveli zbog crkve”, rekao mi je
Nebojša.
‘‘Niste ni pogrešili. Opet nisam znao ko sam, i to pri
prvom koraku. Setio sam se nekih likova, sećam se kako
su obrađivali kamen.”
‘‘Primetili smo po tebi. I jesi se ponašao kao da si neko
drugi. Vidiš ove crteže gore, u stvari ovaj u sredini. Skoro je
isti kao i na mnogim stećcima. Filipe, da li možeš da nam
kažeš, šta je to? Pokušaj iz srca. Nije bitno šta je ko i kada
o tome govorio, zaboravi sve što si pročitao. Šta ti misliš?''
141