jedne priče, možda je samo legenda, možda i ne. U
Mileševi, Simeon drži plaštanicu, to nije zanemarljivo.
Istorija nije zabeležila da su Mileševac napadali Krstaši,
tražeći plaštanicu. Grad je odbranio Red nosača koplja
Svetog Đorđa, a u toj borbi, plaštanica je upala negde u
kamen, valjda u provaliju. Možda je ona i dalje tamo
negde.
‘‘A znači li to, da mi idemo gore, da tražimo plaštanicu?'', pitao je Filip. Nije mu se svidelo da sedi ovde i čeka odgovore.
‘‘Ne, to će neko drugi da uradi. Tebe čeka put na drugu stranu.”
‘‘Kuda?''
‘‘Možeš sam da pretpostaviš.”
‘‘Preko Drine?''
‘‘Naravno, Eleze. . .”, odgovorio je Nebojša kroz osmeh.
''Gde ćemo? Ja ne znam gde je to moje selo''
‘‘Možda znamo mi. Zato postojimo, kao što smo
postojali i u davnoj prošlosti, da vas podstičemo i da
nam se znanja dopunjuju.”
Filip je osetio da klone od neke neobjašnjive sete. Da
li je nostalgija izašla na površinu, žal za nekim vremenom i narodom, ili sve skupa, nije mogao da objasni ni
sebi ni drugima. Marti se učinilo da on više i nije on, već
taj drugi, i da ona i tog drugog voli istom jačinom.
‘‘Moje selo, bilo je toliko lepo... Ne mogu da vam
opišem kolliko sam se lepo osećao, radost je u meni ispunjavala svaki deo tela i duha, zahvalnost, ljubav! I svi
135