DJEVOJKA S KALDRME
Osmijeh mi je ponudila
i potrčao sam za njom
niz kaldrmu rabatnu
i trošnu,
raspon glasa odčepio sam
u pokušaju da dozovem
dok ushićena nespokojem vremena
odlazi,
i svjesna
i nesvjesna kraja plamena
utinjale nade života.
Po kalupu
sve ljubavi građene su
s istim kovčegom,
s istim ruhom u njemu
pomislio sam,
ruku nedragoj uz grudi privio sam
zatražio ih od njenog oca,
ljubio ih nemilice u transu
od razočarenja.
Nadmetanje ljubavno
prihvati ona, ubrzo svatovi
uronuše u život
gurajući ga od pučine
daleko...
62