Glasovi izlaze iz mene
napunjeni strahom od zamisli
odlaska tvog.
Srce tvoje, nebo je moje
ošinem te radosnom jezom
kad dodiruješ me...
Hrast nade slavim
jedino to i imam
sneno lišće opada.
Dobar ili loš mah
prelazimo zajedno
borbom s padovima.
Polen je utkan u naše srce
da rasipa njegovu vedrinu.
Potoke suza smo prešli.
Plakali smijali se
već smo to doživjeli.
Sreća je u našim dlanovima.
Tajnovito sjenčenje,
ukrašavanje,
dok sjedimo na ruševinama...
115