THE REST OF 1. – Marina Adamović – LIRIKA – the end
U „aritmičnosti“ i često namernoj disharmoniji i anarhičnosti (zar se često i sami ne osećamo aritmično, disharmonično i anarhično?) Marininih pesama i songova, autorka
oslikava SVOJE vreme i ne beži u iluzionističko metaforisanje i
ispraznost (prilagođenu skribonaskoj modi tzv. modernih i
postmodernih pesnika)…
Često odsustvo „logičkog uvida“ u Marininu liriku nikako
nije nedostatak, već prednost za razumevanje njene poezije,
jer autorka vlada zanatom, što je takođe retkost kod domaćih
autora poezije. Na opštu žalost, mnogi liričari ne nalaze za
shodno da se zanatom pozabave ozbiljnije, pa im je džaba sva
postojeća literarna edukacija, ako nema posvećenosti i vere u
sopstveno autorstvo (mnogi mešaju veru u svoj rad sa sujetom). Ovde sujeta nije prisutna, ni u kom obliku, što je veoma,
veoma retko u vremenu sadašnjem…
Pred sobom imamo liriku koja nas direktno dodiruje, koja
je refleksija mnogih naših osećanja i strahova i svega što i sami
„znamo, a ne umemo da izrazimo“…
Ikreno sam ubeđen da će, ova jedinstvena lirika, ostaviti
neizbrisiv trag u istoriji savremene književnosti, bar na našem
govornom području…
Vreme Marinine lirike tek dolazi, kao što vreme jalovog
pejsažisanja i poetske neikrenosti prolazi.
Novi standardi pisanja poezije su ustanovljeni.
8