NEŠTO, NEŠTO, NEŠTO
Čovek je prinuđen da razmišlja. Žalosno, ali tako jeste.
On je čovek. Zaključujemo po vijugama čeonih bora, lepršanju trepavica, dahu u * i izvan * grudi... Ipak, nešto nedostaje. Nešto sitno, jedva očigledno, ali toga nigde! To maleno Ništa, promenilo je definiciju Čoveka.
Poređajte kockice, okrenite glavu, neko se prišunja i jednu izvuče, šta će se desiti? Kockica će biti, ali u kom obliku?
Povlačim ono davno naučeno " čovek je prinuđen da razmišlja jer je čovek."
On nije čovek; a to što ispisuju čeone bore, trepavice, dahtanje, to poseduje i moj pas avlijaner, a nikada ne bih pomislila: ČOVEK JE. Daleko bilo! Puj-pike-ne važi... i uopšte nije tužno. ON je nešto za oplakivanje, prihvatam, ali čovek- ne, Možda i jeste; dvoumim se o kome sam počela priču? O bebi! Da! Tako je izbrazdana, kapcima šara, udiše duboko, o, vrlo, vrlo! Evo, plačem i ja- u tom duetu mi je i dementnost igračka!
89