E-BOOK Marina Adamović - Poznato o nepoznatom | Page 116
ISPOVEST
Izvinite, moram istresti dušu kao prašnjavu prostirku koja je,
inače, lepa, lepa, lepa, slojevita i vekovima tkana...
Dakle, prvi goropadni susret sa čeljustima života bio je kada
sam, nakon seksualne opseije rođenog brata, bila zaključavana do
povrata roditelja s posla ili dolaska deke, nane... Strašno, strašno,
strašno...
Sada shvatam zašto sam od tada postala još povučenija, tiša,
mirnija devojčica - koja piše tužne pesme. A on... ni da trepne; tek
sam pre par godina, izjavila
"Kažeš da grob naših roditelhja (koje sam do smrti čuvala JA)
pripada tebi? Izvoli, odmah se tamo useli! Ni prstom neću mrdnuti, ni
novčić za sveću dati.. ništa, samo ću na istoriju survati tonu za tonom
zemlje"
Dalja dešavanja:
muško mi nije smelo prići - vrisnula bih, izvukla pesnicu.. a bilo ih
je puno.. čekali su me, pre i posle škole, kada bih odlazila do grada....
Ne... postala sam hipik i trudila se da se nijedna moja lepa crta ne
vidi: nečešljana, džins-garderoba, gojzerice usred leta... opet- izjave
ljubavi...
Postojao je Mita koga sam volela, ali... kako sam mu prišla, tako i
pobegla... "Šta rade muško i žensko nasamo??? NEEE!"
Onda se desilo čudo; primetila sam "rokera" koji je mene
"primetio".. zaobilazio, prilazio i nazad se sudarismo...
Imala sam nepunih 18... i mislila da je strah pobeđen, i da sam
na Rajskom ostrvu...
Ljudi! Zamka! Upala sam u pećinu!
Svuda oko mene tama... urlam i bodem očne duplje da bi muka
izbila kao gejzir... Jurne suzotok pa se vrati u krv...
Ima li nade?
Ima - zaveštanje!!! BESMRTNA SAM! Podeliće me ljudima kojima
od mene život zavisi, oni će zaveštai svoja tela i prebaciti nas u druge
kroz hiljadu godina!
Da!! Too! Večno ćemo pisati
LIRSKU PROZU O NEBU POD SOBOM
116