E-BOOK Marina Adamović - Poznato o nepoznatom | Page 116

ISPOVEST Izvinite, moram istresti dušu kao prašnjavu prostirku koja je, inače, lepa, lepa, lepa, slojevita i vekovima tkana... Dakle, prvi goropadni susret sa čeljustima života bio je kada sam, nakon seksualne opseije rođenog brata, bila zaključavana do povrata roditelja s posla ili dolaska deke, nane... Strašno, strašno, strašno... Sada shvatam zašto sam od tada postala još povučenija, tiša, mirnija devojčica - koja piše tužne pesme. A on... ni da trepne; tek sam pre par godina, izjavila "Kažeš da grob naših roditelhja (koje sam do smrti čuvala JA) pripada tebi? Izvoli, odmah se tamo useli! Ni prstom neću mrdnuti, ni novčić za sveću dati.. ništa, samo ću na istoriju survati tonu za tonom zemlje" Dalja dešavanja: muško mi nije smelo prići - vrisnula bih, izvukla pesnicu.. a bilo ih je puno.. čekali su me, pre i posle škole, kada bih odlazila do grada.... Ne... postala sam hipik i trudila se da se nijedna moja lepa crta ne vidi: nečešljana, džins-garderoba, gojzerice usred leta... opet- izjave ljubavi... Postojao je Mita koga sam volela, ali... kako sam mu prišla, tako i pobegla... "Šta rade muško i žensko nasamo??? NEEE!" Onda se desilo čudo; primetila sam "rokera" koji je mene "primetio".. zaobilazio, prilazio i nazad se sudarismo... Imala sam nepunih 18... i mislila da je strah pobeđen, i da sam na Rajskom ostrvu... Ljudi! Zamka! Upala sam u pećinu! Svuda oko mene tama... urlam i bodem očne duplje da bi muka izbila kao gejzir... Jurne suzotok pa se vrati u krv... Ima li nade? Ima - zaveštanje!!! BESMRTNA SAM! Podeliće me ljudima kojima od mene život zavisi, oni će zaveštai svoja tela i prebaciti nas u druge kroz hiljadu godina! Da!! Too! Večno ćemo pisati LIRSKU PROZU O NEBU POD SOBOM 116