Marina Adamović – NEPOSTOJANJE
12.
.
objašnjavali su da se lik čoveka
preslikava i u vodi
kako svoj nikada nisam videla
sedim kraj reke i čekam
pojavim se na tren i nestanem
stalno menjam boje tena
znam da sam nekima čudna
ali jesam to i šta ću
evo me opet
razgledavam
-
najistaknutiji mi je osmeh
veoma bledih usana
sada se izdvajaju oči
trepavice kô iskrice
svanuće skoro
a nikako da sagledam sve
evo i oblaka
prekrio me i sačuvao za sê
možda će Sunce izglanca
ti ogledalo
a možda će - ipak - odati tajnu
lik čoveka živi u srcu
a za to - već - treba
skočiti u
bunar
.
26