Marina Adamović – NEPOSTOJANJE
37
ne tumačite moje suze kao tugu
radujem se što još uvek teku
bunar želja ispunjavam
scenario je opsežan
moje srce bije
- u ritmu kiše
- pred zavesom izretbarenog zida
- kraj postavljene piljarnice s lepo narendanim lukom
- pred facama kolega čiji monolozi traju
- pod svojom rukom kojoj pružam drugu
- pred freskom postojanja koje stvarno i postoji
draga mi je ova iluzija iluzije
drage su mi svečanost horai
moja svest pridružuje se podsvestima
i kada režiser kaže "kraj"
izvući ću krila iz odore
poleteću visoko
najviše
... gde prestaju osećanja
odakle sam pala ni iz čega
gde ću biti ono što i nisam
tamo je sreća sveća
tamo je radost post
ostalo je jasno
158