Marina Adamović – MELPOMENA
br. 39
Na jednom oknu leprša kosa
na drugom su ruke prepune dlaka
prilazi i udaljava se ponoćna magla
a dole ispod barikade uzdiše sreća
bubašvabe i mravi
čekaju svanuće
nešto će poteći u vidu hrane
glava se ne usuđuje da odgovori
a ipak
ipak
sirene
dobacuju
ko je veran
ma ko ima nade
Sunce izgovara sasvim jasno
zbogom
Godine se skupiše u urnu
65